01. nastavak
Nakon sloma »hrvatskoga proljeća« u prosincu 1971., u hrvatskoj političkoj emigraciji oživjela je ideja o stvaranju jedne sveopće hrvatske organizacije koja bi, kada to narod u domovini više ne može, štitila općehrvatske interese. Međutim, ideja o stvaranju općeg hrvatskog narodnog predstavništva, u kojemu bi se trebale okupiti sve hrvatske organizacije i skupine u izbjeglištvu, potječe iz šezdesetih godina.
Prvi pokušaj ujedinjenja učinjen je u rujnu 1961. na Šestom hrvatskom saboru u Chicagu, kada je osnovan pripremni odbor pod imenom privremenog Hrvatskog narodnog vijeća, u koje su ušli predstavnici raznih hrvatskih organizacija i društava iz SAD-a i Kanade sa zadatkom da provedu organizaciju općehrvatskog kongresa, koji bi raspravio o mogućnosti osnivanja svehrvatskog tijela kao nositelja općehrvatske osloboditeljske borbe u emigraciji.
Spomenuti pripremni odbor sazvo je Svehrvatski kongres u New Yorku (u kolovozu 1962.), koji su organizirali Ujedinjeni američki Hrvati, i na njega pozvao sve hrvatske političke skupine, organizacije , društva i istaknute pojedince.
Sudionici Kongresa, na komu su bile zastupljene sve hrvatske državotvorne političke skupine, osim Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, prihvatili su 31. kolovoza 1962. načelnu deklaraciju i privremeni pravilnik organizacije , koja je dobila ime Hrvatsko narodno vijeće. U Središnji odbor ušli su sljedeći: Ibrahimbeg Džinić, predsjednik; Miro Gal, dopredsjednik; Tomislav Mesić, tajnik; Branimir Jelić (Njemačka), Ivan Oršanić (Argentina), Milivoj Mostovac (Kanada), Milan Blažeković (Argentina) i Srećko Rover (Australija), kao članovi.
Kongres je predvidio sazivanje drugog zasjedanja najkasnije u roku od dvije godine, ali do toga nije došlo, ponajviše zbog poteškoća političke naravi, koje su onemogućile djelatni opstanak organizacije već od zasjedanja u New Yorku. Izostanak suradnje između Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta bio je najvažniji razlog neuspjeha u djelovanju Hrvatskoga narodnoga vijeća 1962. godine.
Nakon Drugoga svjetskoga rata Hrvatska seljačka stranka, najveća politička stranka u Hrvatskoj, nastavila je djelovati u emigraciji, gdje je bila aktivna i prije rata. Vladko Maček je, preko Austrije i Francuske, došao u Sjedinjene Države i nastanio se u Washingtonu. Cijelo vrijeme izbjeglištva bio je aktivan. Posjećivao je HSS-ove ogranke diljem SAD-a i Kanade, držao govore i pisao članke u tjedniku Hrvatski glas u Winipegu u Kanadi.
Maček u emigraciji nije mijenjao osnove stranačkoga političkoga programa nego ih je samo prilagodio novonastalim poslijeratnim političkim prilikama. Stajalište prema političkim zbivanjima u Hrvatskoj formulirao je ovako: Nemoguće je uspostaviti demokratsko društvo ako nije zasnovano na višestranačkom političko sistemu.
Poštujući to političko načelo, HSS je od samog svog početka 1904. godine započeo okupljati hrvatski narod u svoje redove, suprotstavljajući se prvo mađarskom nasilju, a iza Prvoga svjetskoga rata velikosrpskoj diktaturi.
Stranka nije prihvatila politiku Hitlerovih i Mussolinijevih eksponenata u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata odlučno se suprotstavlja komunističkoj diktaturi. Hrvatski iseljenici ne mogu djelotvorno provoditi HSS-ov program u Hrvatskoj zbog tamošnjih političkih prilika.
Zbog toga je njihova dužnost da budu aktivni u političkom životu svoje nove domovine i tako pridonose borbi protiv komunističkih diktatura. Svaki iseljeni Hrvat treba biti veleposlanik svoga naroda u zemlji u kojoj živi.
Tako hrvatski iseljenici daju svome narodu u domovini »neprocjenjivu moralnu pomoć u njegovoj teškoj borbi za pravednost, čovječnost i za slobodu pojedinca i hrvatskog naroda kao cjeline«.
Na tim političkim načelima stranka je nastavila djelovati u iseljenoj Hrvatskoj, strogo zastupajući stajalište da je HSS jedini od naroda u Hrvatskoj godine 1938. izabrani demokratski predstavnik hrvatskog naroda, pa prema tome ne priznaje pravo tzv. krovnim hrvatskim emigrantskim političkim udrugama da govore u ime hrvatskog naroda u domovini i emigraciji. HSS-ovi ogranci u drugim zemljama ne smiju ni sudjelovati u bilo kakvim zajedničkim akcijama s tim tzv. hrvatskim organizacijama.
Taj zahtjev zasnivali su na načelu legaliteta: HSS je 1938. godine na izborima u Hrvatskoj dobio opću potporu hrvatskog naroda. Prema tome, ta je stranka imala legitimitet voditi narod do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj.
Dr. Ante Pavelić je poslije rata nastavio akciju okupljanja svojih pristaša u emigraciji, pa je Argentina s Buenos Airesom bila glavno stjecište ustaških emigranata. Nova akcija Ante Pavelića bla je osnivanje Hrvatske državotvorne stranke. Glasilu Hrvatski domobran mijenja ime u Hrvatska.
Zapravo, bilo je sve to novo ime za ustaški pokret: ono je bilo primjerenije poratnom razdoblju poslije poraza fašizma i nacizma s kojima je ustaški pokret bio povezan.
No ubrzo (1956.) Pavelić nastoji proširiti svoju emigrantsku političku aktivnost pretvaranjem stranke u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Izjavu o utemeljenju HOP-a, koja je objavljena u dvotjedniku Hrvatska, osim dr. Pavelića, potpisali su dr. Džaferbeg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica Frković, dr. Andrija Ilić i Josip Marković (svi pripadnici bivšeg Ustaškog pokreta), te dr. Ivan Kordić, dr. Stjepan Hefer, ing. Ivo Šarinić i Stipe Matijević, pripadnici HSS-ova desnoga krila.
(Nastavlja se)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
