28. nastavak

HOP postaje glavni politički suparnik i konkurent HSS-u

Međusobna optuživanja za propast i slom NDH, za stvaranje komunističke Jugoslavije ili prebacivanje krivnje za bleiburšku tragediju često su narušavala dobre i skladne odnose koji su vladali u raznim hrvatskim zajednicama širom svijeta. Nezdrava politička atmosfera i antagonizam između vodstva HSS i HOP trajali su više-manje do uspostave demokratske Republike Hrvatske

Piše: Marin Sopta

Veoma brzo HOP sa svojim mnogobrojnim članstvom, pristašama na svim kontinentima kao i dobro organiziranim ograncima postaje glavni politički suparnik i konkurent HSS-u u preuzimanju primata u hrvatskim zajednicama. Suparništvo, sasvim suprotni politički i ideološki pogledi, naročito u interpretaciji ratnih i poslijeratnih događaja bili su glavna preokupacija štiva koje se moglo pročitati u službenim glasilima tih dviju stranaka.

Ta međusobna optuživanja za propast i slom NDH, za stvaranje komunističke Jugoslavije ili prebacivanje krivnje za bleiburšku tragediju često su narušavala dobre i skladne odnose koji su vladali u raznim hrvatskim zajednicama širom svijeta. Nezdrava politička atmosfera i antagonizam između vodstva HSS i HOP trajali su više-manje do uspostave demokratske Republike Hrvatske.

HOP je naročito veliku podršku i materijalnu pomoć imao od svojih organizacija u SAD-u i Kanadi, među ostalim, zbog visokoga životnog standarda u tim zemljama u odnosu prema drugim zemljama u kojima su živjeli i radili Hrvati. Za potrebe svog političkog rada HOP je naročito dobivao veliku pomoć od Ujedinjenih kanadskih Hrvata i Hrvatskoga domobrana iz SAD.

Ujedinjeni kanadski Hrvati osnovani su najprije kao Društvo »Kardinal Alojzije Stepinac« 1949. u kanadskom gradu Hamiltonu. Veoma brzo nakon osnivanja članstvo i upravni odbor društva dolaze do spoznaje da potrebe i program društva daleko prelaze lokalne okvire. Društvu nakon dogovora između predstavnika nekoliko zajednica u Ontariju daju ime Ujedinjeni kanadski Hrvati, koji veoma brzo osnivaju ogranke u svim gradovima Kanade u kojima žive Hrvati.

Ograncima daju imena: Dr. Mile Budak u Sudburyu, Dr. Ante Starčević u Port Arthuru (kasnije Thunder Bay), Kralj Tomislav u Vancouveru, Kralj Zvonimir u Calgaryu, Dr. Ante Pavelić u Torontu, itd.

Prvi predsjednik društva postaje Oto Negovetić, koji je bio izabran na saboru organizacije. Poslije njega na čelo dolazi Ante Marković, koji zbog svoje popularnosti i ugleda koji je uživao u redovima članstva ostaje na čelu organizacije do današnjeg dana.

Osim ostalih aktivnosti – organiziranja antijugoslavenskih prosvjeda, lobiranja kod lokalnih provincijskih i federalnih predstavnika kanadske vlasti, slanja socijalne pomoći izbjeglim Hrvatima u izbjegličkim logorima Italije, Austrije, Francuske i Njemačke, stranka je 1960. pokrenula službeno glasilo Nezavisna Država Hrvatska. Glasilo je sve do 1991. izlazilo u Torontu.

List je uređivao glavni odbor a u uredništvu su bili Marijan Šola, Tomislav Balen, Marijan Čorak, Goroslav Mandić, Jure Šikić, Oto Negovetić i Nevenko Jurić.

Sljedeći primjer Južne Amerike, i Hrvati u SAD-u obnavljaju Hrvatski domobran (1959.) i za starješinu biraju bivšeg natporučnika u hrvatskom domobranstvu u Habsburškoj Monarhiji Antu Došena, sina predsjednika Hrvatskoga državnog sabora u NDH Marka Došena.

Hrvatski domobran u SAD-u i Ujedinjeni kanadski Hrvati uz Ujedinjene Hrvate Njemačke postaju glavni oslonci moći i utjecaja koje je HOP imao među hrvatskim iseljenicima.

Ujedinjeni Hrvati Njemačke osnovani su 1952. godine i za prvog predsjednika izabran je bivši ustaški pukovnik Mirko Beljan, a tajnica društva postala je gospođa Lucija Rukavina. Društvo je svojom aktivnošću, a i samim programom okupilo mnogo članova. U prvim godinama svog djelovanja uglavnom su to bili hrvatski politički emigranti koji su po svršetku Drugoga svjetskog rata napustili Hrvatsku. Dolaskom gostujućih radnika iz bivše Jugoslavije na privremeni rad u Zapadnu Njemačku, stranka ih nastoji upoznati sa svojim djelovanjem i utjecati na njih dijeleći besplatno svoje novine i knjige.

Dolaskom Mile Rukavine na predsjedničko mjesto stranke 1961. godine, Ujedinjeni Hrvati Njemačke postali su još aktivniji, a naročito među tamošnjim našim radnicima na privremenom radu, što nije ostalo nezapaženo jugoslavenskim tajnim agentima. Milu Rukavinu, zajedno s njegovim bliskim suradnicima i prijateljima Krešimirom Toljom i Vidom Maričićem, ubili su Udbini agenti 26. listopada 1968. godine u Münchenu.

Nakon ubojstva Rukavine, Tolja i Maričića u organizaciji dolazi do velike krize, koja traje nekoliko godina i od koje se Ujedinjeni Hrvati Njemačke neće nikada sasvim oporaviti.
Jugoslavenske vlasti i njihovi plaćeni profesionalni ubojice postigle su cilj. Kulminaciju krize organizacija doživljava 1973. godine na godišnjoj sjednici održanoj u Karlsruheu gdje dolazi do rasula.

Reorganizirani Ujedinjeni Hrvati Njemačke mijenjaju ime u Ujedinjeni Hrvati Europe i na tajnom glasanju za predsjednika organizacije izabran je Nikola Miličević-Beban. Samo nekoliko godina nakon njegova izbora za predsjednika, on biva također ubijen – 1976. godine. To kao i druga ubojstva Hrvata širom svijeta izazvala su velika ogorčenja i osude Hrvata u iseljeništvu, naročito ako se zna da je Miličević ostavio iza sebe obitelj sa petero djece.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 30. rujna 2004.)