14. nastavak

Službeni Zagreb šuti, što je u sudbonosnim danima hrvatske povijesti bilo karakteristično i kobno za hrvatski narod

Dok članovi Srpske akademije nauke i umetnosti poput Milovana Danojlića, dr. Veselina Đuretića, Dobrice Ćosića, zatim Vuka Draškovića, a prije njih Mome Kapora otvoreno posjećuju srpske zajednice u Kanadi, gdje se otvoreno druže i drže predavanja na četničkim okupljanjima i klubovima o položaju srpskog naroda u Jugoslaviji, dotle nažalost režimski tisak u Zagrebu i dalje piše, ako uopće piše, o tzv. neprijateljskoj ustaškoj emigraciji

Piše: Marin Sopta

Novi vjetar koji je počeo dolaziti iz istočne Europe i jugoistočne Europe početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća nagoviještao je velike promjene koje će se dogoditi u tom dijelu Europe i svijeta.

Rušenje Berlinskog zida, krvavi prosvjedi u Bukureštu kulminirali su propašću komunističkog sustava u tom dijelu Europe kao i dezintegracijom bivšeg SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Paralelno s tim promjenama događale su se i velike promjene u redovima hrvatske političke emigracije. Proces polarizacije i jaz koji je nastao između dvaju blokova u Hrvatskom narodnom vijeću nakon drugog sabora održanog u Londonu, sve više i više se produbljivao.

Sukob koji je nastao između strane koju je vodio pokojni Bruno Bušić i Franjo Mikulić sa svojim istomišljenicima i simpatizerima okupljenima oko Hrvatskog lista i australskog Hrvatskog tjednika, te pristaša s članovima Hrvatske republikanske stranke i Hrvatskog nacionalnog otpora i druge strane koju su sačinjavali Nova Hrvatska i njezin glavni urednik Jakša Kušan, hrvatski franjevački tjednik "Danica" iz Chicaga, koji je uređivao dr. fra Častimir Maić, Hrvatski oslobodilački pokret (Reorganizacija) na čijem je čelu bivši ustaški ministar dr. Vjekoslav Vrančić sa sjedištem u Buenos Airesu, dr. Ivan Jelić, predsjednik Hrvatskog narodnog odbora, Janko Skrbin iz Cleavlanda, Hrvoje Lun, glavni tajnik Hrvatskoga narodnog vijeća iz New Yorka, prof. Mirko Vidović iz Francuske, te prof. Mate Meštrović, nanio je veliku političku štetu Hrvatskom narodnom vijeću od kojeg se ono nije nikada moglo oporaviti.

Od brojne organizacije Hrvata u emigraciji koje je postala neslužbeni glasnogovornik zastupanja i promicanja hrvatskih nacionalnih interesa u iseljeništvu ostala je samo blijeda slika.

Na vrhuncu svoje moći Hrvatsko narodno vijeće imalo je dvanaest tisuća ljudi koji su plaćali članarinu, počelo je naglo osipanje članstva i gašenje dijela ogranaka širom svijeta. U odnosu prema stanju u Hrvatskom narodnom vijeću ništa nije bilo bolje stanje u redovima drugih političkih stanaka naročito u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Te dvije nekada najmasovnije i najutjecajnije političke stranke u hrvatskom iseljeništvu nisu se znale prilagoditi političkim promjenama koje su se odvijale u svijetu, naročito u Europi. Njihovo nesnalaženje kao i činjenica da nisu išle s vremenom, niti su imale strategiju da pridobiju nove mlađe članove u svoje redove, pa je to bio i jedan od glavnih razloga zbog čega su izgubile svoj nekada veliki utjecaj i moć u redovima hrvatske političke emigracije.

Sukob u redovima HSS-a i sudski proces u vezi nekretninama koje su bile u vlasništvu stranke između dviju frakcija tzv. Zorkinove i Krnjevićeve grupe u Kanadi okupirale su više-manje svu aktivnost i pozornost članova te stranke.

Hrvatski oslobodilački pokret nakon velikog početnog poleta i obećanja ulazi u veliku unutrašnju krizu prouzrokovanu kontroverznim pisanjem Zlatka Markusa, glavnog urednika Hrvatskog lista ne uspijeva se nametnuti kao alternativa Hrvatskom narodnom vijeću.

Hrvatski narodni otpor iscrpljen materijalno zbog nekoliko sudskih procesa, koji se vode protiv njegovih glavnih ljudi u New Yorku, nastoji konsolidirati svoje redove i ponovno uspostaviti red u organizaciji. Različite frakcije odnosno dva HNO-a nalaze zajednički jezik i postaju jedno organizacijsko tijelo.

U redovima hrvatske političke emigracije još većoj konfuziji u to vrijeme pridonosi i tzv. hrvatska šutnja vodstva SK Hrvatske. Da podsjetimo, to je vrijeme kada su u bivšoj Jugoslaviji albanske demonstracije odnosno pobuna na Kosovu, glavna preokupacija komunističke vlasti.

Štrajkovi u cijeloj zemlji od onog u Skopju pa do onog u Labinu gdje je 1700 rudara štrajkalo više od trideset dana u lipnju 1987., bili su dio svakodnevnog života u Jugoslaviji. Poznata afera "Agrokomerc",pojava slovenskog proljeća u političkom životu Slovenije, smjenjivanje i isključivanje iz SKJ potpredsjednika Jugoslavije, Albanca Fadila Hodže, kao i puč u SK Srbije, gdje je Slobodan Milošević došao na čelo, umjesto svog mentora i čovjeka koji ga je štitio umjerenog srpskog političara Ivana Stambolića, zaokupili su domaću i svjetsku javnost.

Toj slici stanja Jugoslavije potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća treba nadodati i veliku gospodarsku i socijalnu krizu koja je još više pridonijela kaotičnom stanju u toj zemlji.

I dok članovi Srpske akademije nauke i umetnosti poput Milovana Danojlića, dr. Veselina Đuretića, Dobrice Ćosića, zatim Vuka Draškovića, a prije njih Mome Kapora otvoreno posjećuju srpske zajednice u Kanadi, gdje se otvoreno druže i drže predavanja na četničkim okupljanjima i klubovima o položaju srpskog naroda u Jugoslaviji, dotle nažalost režimski tisak u Zagrebu i dalje piše, ako uopće piše, o tzv. neprijateljskoj ustaškoj emigraciji.

I dok jedna strana što je legitimno, odgovorno i u interesu srpskih nacionalnih interesa pod okriljem promocije svojih knjiga "Nož", "Molitva I i II", autora Vuka Draškovića ili pak "Saveznici i jugoslavenska ratna drama" dr. Veselina Đuretića zapravo propagiraju srpski nacionalni program, koji će se objaviti u Memorandumu SANU, dotle kao što sam već istakao službeni Zagreb šuti, što je tako često u sudbonosnim danima hrvatske povijesti bilo karakteristično i kobno za hrvatski narod.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 14. rujna 2004.)