50. nastavak

»Hrvatska je danas našla svoga prvog svjedoka i tumača«

»Svrha našeg sastanka je koncentracija hrvatskih naprednih snaga, prije i iznad svega koncentracija hrvatske riječi, stvaranje zajedničkog glasila, putem kojeg ćemo pokrenuti i organizirati hrvatski duh i hrvatsku mišicu – sa svrhom postizanja nacionalnog oslobođenja Hrvatske«

Piše: Marin Sopta

Mučenička smrt Brune Bušića u Parizu, kojem je smrtna presuda izrečena odlukom tadašnjega najvišega komunističkog vodstva ne samo Jugoslavije nego, nažalost, i Hrvatske, imala je velik odjek u iseljeništvu i u domovini. Ubijen je čovjek koji je za vrijeme svoga kratkog života postao za mnoge mit, čovjek koji je održavao vezu između iseljene Hrvatske i hrvatskih rodoljuba u Hrvatskoj, naročito s ljudima okupljenim oko dr. Franje Tuđmana.

Ubijen je čovjek koji je uživao neograničeno povjerenje različitih skupina u iseljeništvu i u Hrvatskoj. Njegovom je smrću nestao iz političkog života hrvatske emigracije čovjek koji je imao veliki autoritet, vođa koji nije to htio biti niti se tako ponašao. Bušić je svojim pisanjem, svojim radom i asketskim načinom života u zapadnom svijetu nametnuo svoj autoritet različitim generacijama Hrvata različitih svjetonazora koji su imali zajednički cilj, a to je bila slobodna i suverena država Hrvatska.

Samo nekoliko mjeseci nakon Bušićeve smrti glavni urednik Hrvatske borbe, Rudolf Arapović šalje dopis uredniku Hrvatskog lista Zlatku Markusu i uredništvu glasila Otpor u Chicagu: »...Stanje u hrvatskoj emigraciji je više nego očajno... Političkom trenutku odgovarao bi i skup ljudi oko Hrvatskog lista, Otpora, Hrvatske borbe... Svrha našeg sastanka je koncentracija hrvatskih naprednih snaga, prije i iznad svega koncentracija hrvatske riječi, stvaranje zajedničkog glasila, putem kojeg ćemo pokrenuti i organizirati hrvatski duh i hrvatsku mišicu – sa svrhom postizanja nacionalnog oslobođenja Hrvatske. Koncentracija nam je potrebna da bi hrvatska riječ postala vjerodostojnom, dakle, djelatnijom.«

I stvarno, proces koji je već prije počeo približavanjem između Odjeka iz Münchena i Hrvatskog lista, a nešto kasnije Hrvatske borbe, Otpora, Pregleda iz Australije, kao i uspostavljanje bliske suradnje s Hrvatskim tjednikom i Hrvatskom istinom iz Australije, pridonijeli su da Hrvatski list, na čelu s urednicima Rudolfom Arapovićem i Zlatkom Markusom, postane veoma utjecajnim glasilom koje je postupno počelo ulaziti u više od dvjesto sveučilišnih knjižnica širom svijeta, te dolaziti u mnogo vladinih ustanova koje su se bavile jugoslavenskim problemima.

Na sastanku uredništva i suradnika Hrvatskog lista u švedskom gradu Lundu 1978. i 1979. donesena je tzv. bušićevska platforma za izbore u HNV i Hrvatsku osloboditeljsku borbu. Glavne su točke programa: Nacionalno pomirenje; Općehrvatsko jedinstvo; Djelatna veza domovine i izbjeglištva; Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih; Nadideologijska nacionalna borba; Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada; Korištenje svih primjerenih sredstava borbe.

Nažalost, što je zajednička karakteristika svih politički emigracija pa tako i hrvatske, generacijske i ideološke razlike, osobni antagonizmi i, iznad svega, utjecaj različitih obavještajnih službi, kao i propagandni rat širenjem laži i raznih dezinformacija jugoslavenskih obavještajnih agenata u redovima hrvatske političke emigracije, postigli su željeni cilj. Unutar HNV dolazi ne samo do velike polarizacije nego i raskola.

Smjena dr. fra Dionizija Lasića, glavnoga i odgovornog urednika Danice, veoma utjecajnog tjednika koji je izlazio u Chicagu, zbog toga što je, među ostalim političkim grijesima, davao previše prostora pripadnicima hrvatskoga proljeća Franji Mikuliću, Zlatku Markusu i njihovim istomišljenicima, samo je jedan od mnogobrojnih problema koji na najbolji način ilustriraju odnose koji su vladali između dva suprotna bloka u Hrvatskom narodnom vijeću.

Nezadovoljni oportunističkom i, prema njihovu mišljenju, nejasnom politikom koju su propagirali dr. Vjekoslav Vrančić, dr. fra Častimir Majić, Janko Skrbin, Jakša Kušan, Hrvoje Lun i njihovi istomišljenici, kao i činjenicom da, prema njihovu mišljenju, HNV nije uspio postati općehrvatskim reprezentativnim tijelom, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i Stipe Bilandžić sa svojim suradnicima i simpatizerima napuštaju HNV.

U novonastalim uvjetima 23., 24. i 25. siječnja 1981. održan je u New Yorku seminar Hrvatskog lista koji je okupio više od pedeset sudionika iz Australije, SAD-a, Kanade, Njemačke i Švedske. Donesena je jednoglasna odluka o utemeljenju Hrvatskoga državotvornog pokreta. Izabran je privremeni izvršni odbor od pet članova (Tomislav Kvaternik, predsjednik, Ante Šuto, dopredsjednik, Marijan Gabelica, tajnik, Marin Sopta, rizničar, Zlatko Markus, pročelnik za promidžbu) i nadzorni odbor od tri člana (Drago Geoheli, Josip Kuštra, Franjo Vranković).

Novonastala organizacija prihvatila je programsku platformu donesenu u Lundu i »Hrvatski list kao najadekvatnija platforma programa i ideje Hrvatskog državotvornog pokreta«.

Prvi sabor HDP-a održan je od 5. do 7. lipnja 1981. u švedskom gradu Malmou. Izabrano je vodstvo HDP na čelu s Nikolom Štedulom, a članovi predsjedništva postali su Mladen Schwartz, Dinko Dedić, Ante Šuto, Milan Buškain, Marin Sopta, Janko Mijatović i Franjo Vranković.

U Hrvatskom tjedniku, Otporu i naročito u Hrvatskom listu sve se više piše o aktualnim događajima u Hrvatskoj. Objavljuju se posebni prilozi o Vladi Gotovcu, Dobroslavu Paragi i odgovor na optužbu koji je dr. Franjo Tuđman dao na glavnoj raspravi održanoj na Okružnom sudu u Zagrebu 17. – 20. veljače 1981. godine.

U svom uvodniku glavni urednik Zlatko Markus napisao je: »Tuđmanov odgovor zagrebačkom sudu hrvatski je odgovor povijesti i svijetu. Tuđmanov odgovor jednom malom tužitelju pod velikosrpskom čizmom na zagrebačkom Zrinjevcu prerastao je u hrvatsku političku Magna Chartu. Ne, poslije Drugoga svjetskog rata, iako su mnogi pokušali, ovako i na ovaj način... nije još govorio nitko osim kardinala Stepinca. Govor dr. Franje Tuđmana... lekcija je ponašanju i djelovanju za hrvatsku budućnost. Svima onima koji žele da hrvatske budućnosti uopće bude, preporučujemo pažljiv i skrupulozan studij argumentacije dr. Tuđmana. Hrvatska je danas našla svog prvog svjedoka i tumača.«

U to vrijeme HDP je naročito bio angažiran da spriječi izručenje Mire Barešića iz švedskog pritvora Jugoslaviji. Švedske vlasti su napokon udovoljile zahtjevima njegovih odvjetnika zbog straha da će umrijeti u zatvorskoj ćeliji gdje je već 45 dana odbijao hranu. Ni u slučaju HDP-a jugoslavenske vlasti ne ostaju ravnodušnima nego putem svojega plaćenoga profesionalnog ubojice šalju poruku. Neuspio atentat potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula, koji je on samo čudom preživio, bio je ipak znak nemoći i panike jugoslavenski vlasti, što će nadolazeći događaji i potvrditi.

Dr. Franjo Tuđman, uz dr. Marka Veselicu, postao je veoma popularan u hrvatskoj emigraciji. Zato njegov prvi posjet hrvatskoj zajednici Toronta 1987. i predavanje koje je tada održao »bez ikakve sumnje predstavlja jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji događaj u životu Hrvata Toronta, pa čak i cijele dijaspore.« Tim susretom u Torontu a poslije i širom svijeta počinje završno poglavlje djelovanja hrvatske političke emigracije koje završava međunarodnim priznavanjem suverene i demokratske Republike Hrvatske.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 27. listopada 2004.)