37. nastavak

»Najveći neprijatelj hrvatskoga naroda bili su Hrvati sami«

Vijest o otmici istaknutoga hrvatskog književnika i bivšega političkog zatvorenika Vjenceslava Čičeka u Njemačkoj, koju su izveli Udbini agenti, šokirala je demokratski svijet na Zapadu. Vjekoslav Čiček bio je član HRS-a i redovito je objavljivao svoje priloge u stranačkom glasilu Republika Hrvatska i u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji. Čiček je na prijevaru otet na švicarsko-talijanskoj granici

Piše: Marin Sopta

Takve aktivnosti članova Hrvatske republikanske stranke, a naročito njihovo djelovanje među Hrvatima na privremenom radu u Njemačkoj izazvali su reakciju jugoslavenskih vlasti.
Vijest o otmici istaknutoga hrvatskog književnika i bivšega političkog zatvorenika Vjenceslava Čičeka u Njemačkoj, koju su izveli Udbini agenti, šokirala je demokratski svijet na Zapadu. Vjekoslav Čiček bio je član HRS-a i redovito je objavljivao svoje priloge u stranačkom glasilu Republika Hrvatska i u Nikolićevoj Hrvatskoj reviji.

Čiček je na prijevaru otet na švicarsko-talijanskoj granici. Pri opiranju Udbinim agentima, koji su upotrijebili silu, ozlijedio se. U zatvoru je mučen, od čega je potpuno oslijepio, da bi 1978., na suđenju u Sarajevu, bio osuđen na deset godina zatvora »zbog kontrarevolucionarne propagande i suradnje s iseljenicima«.

Zahvaljujući lobiranju Hrvata širom svijeta, kao i poznatoj međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava Amnesty International iz Londona, mnogim članovima parlamenta u različitim državama svijeta, Čiček je pušten iz zatvora nakon što je izdržao deset godina robije. Po izlasku dobio je dozvolu da može otputovati u Njemačku, gdje je umro 24. studenoga 2000. u Dortmundu. Njegovo tijelo prevezeno je u domovinu u prosincu 2000. i pokopano u Sinju.

Otmicu hrvatskog književnika i humanista Vjenceslava Čičeka organizirali su i proveli agenti jugoslavenske Udbe Hasan Milić, Tomislav Kokot, Ilija Sprečkić, Josip Ansić, Sabilo Dinda i Branko Pletikosa, prema direktivi šefa bosansko-hercegovačke Udbe Duška Zgonjanina.

Demokratske promjene i uspostavljanje suverene Republike Hrvatske donijeli su drastične promjene u djelovanju HRS-a. Svoje djelovanje stranka prenosi u domovinu gdje se registrirala kao Hrvatska republikanska zajednica sa sjedištem u Zagrebu. Za predsjednika je izabran mladi povratnik iz Argentine prof. Mario Ostojić.

Izlazila je na izbore, ali bez zapaženijih rezultata. Mnogi njeni bivši članovi u iseljeništvu poput Mile Nekića, Marijana Buconjića i drugih vraćaju se u domovinu i aktivno sudjeluju u Domovinskom ratu.

U širokoj lepezi političkih stranaka, organizacija i pokreta u hrvatskom iseljeništvu svakako važno mjesto zauzima Hrvatski narodni odbor.

Kada se piše o Hrvatskom narodnom odboru bez imalo pretjerivanja i podcjenjivanja drugih članova, te organizacije zapravo se piše o radu i političkim aktivnostima dr. Branka Jelića. On je bio narodni tribun, karzmatična politička figura, a za njega je prof. Bogdan Radica u jednom privatnom razgovoru rekao:

»Pripadali smo istoj generaciji. Bio je načitaniji, inteligentno superiorniji od nas, sve djevojke u školi ludovale su za njim zbog njegova izgleda, ali većina nas nije ga prihvaćala u našu sredinu zbog njegovih naglašenih pravaških nazora i zato smo ga smatrali i tretirali kao vlaja. U to smo vrijeme osjećali i doživljavali jugoslavenske ideje kao nešto što je napredno i progresivno.«

Već za vrijeme svoje prve emigracije prije Drugoga svjetskoga rata dr. Jelić je u razdoblju između 1930. i 1939. godine »bez sumnje... najvažniji organizator i pučki govornik domobransko-ustaškog pokreta«.

U to je vrijeme često putovao u Južnu i Sjevernu Ameriku obilazeći hrvatske zajednice i organizirajući Hrvatski domobran. Također je s dosta uspjeha uspio uspostaviti dobre veze između Hrvatskog domobrana na oba ta kontinenta s manjim skupinama Hrvata u europskim zemljama naročito u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj.

Zahvaljujući svojoj govorničkoj vještini i fizičkom izgledu, dr. Jelić je impresionirao široke mase svojim nastupima i uživao veliku popularnost među hrvatskim iseljenicima. Veoma je zanimljivo iz tog razdoblja Jelićeva političkog angažmana iznijeti neka njegova razmišljanja koja su možda aktualna i danas.

U svom članku »Hrvatsko domobranstvo i hrvatski iseljenici« on piše:

»Najveći neprijatelj hrvatskoga naroda bili su Hrvati sami. Da nije bilo izroda, a da je bilo muževa; da je narod bio pošteno vođen, da nije bilo kukavica i lažnih proroka; da je bilo junaštva, odlučnosti, a da nije bilo sebičnjaštva, zar bismo doživjeli toliko katastrofa, toliko zla i bijede? Zar bismo danas bili u tako teškom stanju u kojem smo? Ruku na srce: Ne, ne bi nikada.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 12. listopada 2004.)