22. nastavak

Ogranci HSS-a tražili su veću Mačekovu angažiranost u ustrojavanju i praktičnom unutarstranačkom djelovanju diljem svijeta, no Maček je glede toga iznimno malo putovao i uglavnom je pristajao pisati pojedine tekstove o političkoj problematici. Na takav nedjelatan odnos prema stranci kojoj je bio na čelu dijelom je utjecalo njegovo loše zdravstveno stanje, ali najvjerojatnije i neki drugi razlozi

Piše: Marin Sopta

Mjesec dana prije Mačekova dolaska u Washington osnovana je Međunarodna seljačka unija na prijedlog jednog od vođa bugarske iseljeničke Zemljoradničke stranke. Osim njih osnivači su bili HSS, mađarska iseljenička Stranka malih poduzetnika, i iseljenička Srpska zemljoradnička stranka. Kasnije su Uniji pristupile seljačke stranke iseljenih Čeha, Slovaka, te baltičkih zemalja Estonije, Latvije i Litve.

Djelatnost u iseljeništvu Maček je najvećim dijelom usmjerio na dodire s predstavnicima različitih međunarodnih institucija i predstavnike vlasti zapadnih zemalja te na pisanje svojih memoara. Ogranci HSS-a tražili su veću Mačekovu angažiranost u ustrojavanju i praktičnom unutarstranačkom djelovanju diljem svijeta, no Maček je glede toga iznimno malo putovao i uglavnom je pristajao pisati pojedine tekstove o političkoj problematici.
Na takav nedjelatan odnos prema stranci kojoj je bio na čelu dijelom je utjecalo njegovo loše zdravstveno stanje, ali najvjerojatnije i neki drugi razlozi.

Maček je u svojim političkim člancima gotovo redovito oštro napadao komunističku vlast u Jugoslaviji i iseljeničke političke organizacije koje su predvodili bivši ustaški čelnici. Pri napadu na političke organizacije hrvatskoga iseljeništva nije pravio razlike glede njihovih političkih ideja i stavova.

Na taj je način jednako napadao HOP, Hrvatski narodni odbor, Hrvatski nacionalni otpor, te različite političke skupine i tiskovine.

Takvim postupanjem Maček i HSS samo su pridonosili produbljivanju različitih utemeljenih i neutemeljenih nesuglasja i suprotstavljanja koja su postojala u hrvatskom političkom iseljeništvu.

Svakako treba istaknuti da je iseljenički HSS za Mačekova života bio jedina politička organizacija iseljenih Hrvata koja je – unatoč svim dotadašnjim iskustvima – čvrsto zagovarala političko utapanje Hrvatske u jugoslavenskom državnom okviru.

Unutarstranački rad u HSS-u Maček je povjerio Jurju Krnjeviću, koji je 1962. obišao gotovo sve ogranke HSS-a u svijetu kako bi ujedinio djelovanje stranke, a uz to je članstvo upoznavao s političkim stavovima čelništva, odnosno Mačekovima.

Politička suprotstavljenost HSS-a ostalim političkim organizacijama hrvatskih iseljenika prenosila se i na druge oblike njihova organiziranog života. Naročito velik sukob odvijao se između HSS-a i HOP-a, jer su obje organizacije samo za sebe neopravdano svojatale legitimitet zastupanja i općehrvatskih i iseljeničkih interesa.

To je bio glavni razlog što ni HSS niti HOP nisu poslali 1962. u New York svoje predstavnike na politički sastanak hrvatskih iseljeničkih organizacija, skupina i istaknutih pojedinaca, kojem je bila svrha ustrojiti jedinstveno političko predstavništvo iseljene Hrvatske. Budući da su HSS i HOP tada bile uvjerljivo najjače organizacije iseljenih Hrvata, taj skup nije ostvario svoj cilj.
Posebno je znakovita činjenica da je HSS, u ožujku 1963., poslao svog predstavnika (B. Pešelja) u engleski grad Stansted na skup jugoslavenskih političara koji žive u iseljeništvu.
Na taj sastanak Maček nije mogao osobno doći zbog bolesti, a Josip Torbar je odbio na njega otići te je Maček poslao sebi blisku osobu – Pešelja.

Organizatori sastanka iseljenih političkih organizacija jugoslavenske orijentacije bili su srpski poduzetnik Vane Ivanović, zatim Desimir Tošić kao čelna osoba srpske nacionalističke organizacije Oslobođenje i Božidar Vlajić, predsjednik Srpske demokratske stranke.
Na skupu je Pešelj, u ime Mačeka i HSS-a, iznio nacrt Demokratske alternative, te je taj dokument prihvaćen uz neznatne izmjene. Središnje mjesto u Demokratskoj alternativi zauzimao je stav »da se sve oporbene snage s područja Jugoslavije nađu u zajedničkoj fronti protiv komunističkog poretka u Jugoslaviji, da je potrebno da se Hrvati, Srbi, Slovenci i Makedonci svojom slobodnom voljom izjasne jesu li za svoju samostalnu nacionalnu državu ili za zajedničku državu.«

Mačekovom smrću, a umro je 1964. u 85. godini života u Washingtonu, završilo je prvo poratno razdoblje HSS-a u iseljeništvu. Na čelo HSS-a došao je dugogodišnji istaknuti član HSS-a, Josip Krnjević, koji je bio bliski suradnik braće Radića, a 1929. stranka ga je kao svog predstavnika poslala u inozemstvo. Krnjević je najprije boravio u Švicarskoj a zatim u Londonu, gdje je tijekom rata bio i potpredsjednik jugoslavenske izbjegličke vlade.

Na početku svog mandata na čelu HSS-a Krnjević je jasno naznačio kako stranka nadalje više neće voditi neodređenu i neodlučnu politiku koja je obilježila Mačekovo razdoblje.

Krnjević je redovito pisao u Hrvatskom glasu, koji je bio službeno glasilo HSS-a. Hrvatski glas izlazio je u kanadskom gradu Winnipegu. Te novine utemeljene su 1928. godine a uređivao ih je Petar Stanković. Već 1932. na prvoj Konvenciji HSS-a Hrvatski glas postao je službeno glasilo HSS-a s iznimno velikom nakladom od pet tisuća primjeraka, a tijekom hrvatskoga proljeća naklada je bila najveća – sedam tisuća primjeraka.

Krnjević je veoma često objavljivao članke i u Hrvatskoj istini, mjesečniku koji je pokrenut u Australiji nakon što je prestao izlaziti Slobodni glas, koji je bio službeno glasilo HSS-a za Australiju. Slobodni glas je prestao izlaziti zbog sukoba unutar HSS-a u Australiji i odcjepljenja dijela HSS-a koji je u svojim rukama držao list.

U Hrvatskom glasu se poslije Drugoga svjetskog rata najviše prostora trošilo na optužbe za događaje od 1941. do 1945. i na stereotipna izvješća o službenim sastancima. Najmasovnije i najdjelatnije članstvo iseljeni je HSS imao u Kanadi u kojoj su ogranci imali i niz svojih vlastitih domova.

Najčešće kritike ostalih političkih organizacija iseljenih Hrvata na račun HSS-a odnosile su se na činjenicu da se čelništvo HSS-a (i Maček i Krnjević) ni u jednoj prigodi nije očitovalo protiv bilo kakve Jugoslavije, nego su je sustavno zagovarali.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 23. rujna 2004.)