39. nastavak

Polako i sustavno Udba ubacuje svoje agente provokatore

U sklopu svoje široke javne političke djelatnosti HNO nastojao je uspostaviti dobre odnose i suradnju s predstavnicima lokalne, provincijske i savezne vlade kao i s domaćim novinarima, što je s vremenom i uspio postići. Organizirane su i proslave 10. travnja, koje su postale tradicionalnim okupljanjem Hrvata iz cijele Europe

Piše: Marin Sopta

Nakon dvogodišnjeg dopisivanja, izmjena ideja i prijedloga na relaciji između Europe s jedne i Južne i Sjeverne Amerike s druge strane napokon je Hrvatski narodni odbor službeno osnovao stalni odbor.

Naime, na trodnevnom zasjedanju održanom od 23. do 25. kolovoza 1952. godine opet u Münchenu prisutni delegati izabrali za počasnoga predsjednika Filipa Lukasa, za dušobrižnika HNO-a velečasnog Vilima Cecelju, a za predstavnike koji će HNO predstavljati u Antiboljševičkom bloku naroda izabrani su hrvatski general Hinko Alabanda, dr. Stjepan Buć, ing. Hamid Hramalić i dr. Branko Jelić.

Na toj godišnjoj skupštini konstituiran je i dio izvršnoga tijela na čelu s generalom Ivanom Brozovićem kao predsjednikom, prof. Hakijom Hadžićem kao potpredsjednikom, prof. dr. Ivom Omrčaninom kao drugim potpredsjednikom i dr. Stjepanom Bućem kao glavnim tajnikom. U izvršno tijelo izabran je i dr. Branko Jelić. Za povjerenike HNO-a u pojedinim zemljama izabrani su: Ante Došen i Rev Šuster za SAD, za Kanadu Velimir Briški, za Argentinu dr. Branko Benzon, Marko Sinovčić i dr. Drago Jelić, za Venezuelu ing. Jovan Jovičić, za Čile Blaško Štitić i za Brazil dr. Ante Bonifačić i velečasni Damjan Rodin.

Na svršetku trodnevnoga zasjedanja glavne skupštine dato je priopćenje za javnost u kojem, među ostalim, stoji:

»Moraju se uložiti sve snage hrvatskog naroda za njegovo oslobođenje unutar etničko-povijesnih granica, za osnutak (uspostavu) slobodne hrvatske države u zajednici ostalih suverenih država ujedinjene Europe.

Hrvatski narodni odbor stoga odlučno otklanja svako političko rješenje kojim bi se ukopčala Hrvatska u Jugoslaviju, bilo koje vrsti, nakon što su događaji zadnjih desetljeća dovoljno pokazali neodrživost takve političke veze i njenu stalnu opasnost za mir u jugoistočnoj Europi«.

Veoma je zanimljivo istaknuti da je za vrijeme rada skupštine donesena Deklaracija o pravu povratka njemačke narodne skupine »u svoju staru domovinu Hrvatsku nakon oslobođenja od današnje komunističke vlasti, te da u demokratski uređenoj hrvatskoj državi budu uživali potpuno jednaka prava, kao i ostali njeni građani«.

Ta je deklaracija imala velik odjek u službenim njemačkim krugovima i u široj zapadnonjemačkoj javnosti. U sklopu svoje široke javne političke djelatnosti HNO nastojao je uspostaviti dobre odnose i suradnju s predstavnicima lokalne, provincijske i savezne vlade kao i s domaćim novinarima, što je tijekom vremena i uspio postići. Organizirane su i proslave 10. travnja, koje su postale tradicionalnim okupljanjem Hrvata iz cijele Europe na kojem su se veličali »NDH i njen poglavnik dr. Ante Pavelić«.

U propagandnom ratu protiv Jugoslavije, Hrvatski narodni odbor već je na početku svoga javnog djelovanja postigao velik uspjeh: zahvaljujući njegovu lobiranju otkazano je već najavljeno predavanje poznatoga jugoslavenskoga komunističkog prvaka Moše Pijade.

Predavanje »Politika iz prve ruke«, koje je Pijade trebao održati 11. travnja 1954. na Bavarskom radiju organizatori su morali otkazati nakon što se pojavio letak na njemačkom jeziku Mosche Piade in Bayerischen Rudfunk u kojem stoji »da je Pijade među ostalim kriv za poslijeratno umorstvo 200.000 pripadnika njemačke narodne manjine u Jugoslaviji«.
U toj akciji, koju je osobno financirao Mirko Šamija, aktivno su sudjelovali i izbjegli Nijemci iz Jugoslavije.

U sklopu svoje aktivnosti HNO je naročito pomagao mnogim Hrvatima koji su ilegalno uspjeli pobjeći iz Jugoslavije u Zapadnu Njemačku kako bi dobili politički azil. Svojom aktivnošću naročito u Europi uspio je veoma brzo dobiti mnogo novih članova, a još više simpatizera, koji su mu pomagali na razne načine.

Svakako da to nije promaklo budnim očima jugoslavenskih agenata koji su u to vrijeme bili stacionirani i u svim jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima. Polako i sustavno, Udba je uspjela ubaciti svoje agente provokatore u organizaciju, a jedan od njih, Miroslav Vareš, postao je veoma utjecajan suradnik dr. Jelića. Zbog njegovih financijskih malverzacija, s vremenom je raskrinkan kao Udbin agent i isključen iz organizacije.

U nastaloj velikoj krizi u koju je upao HNO, koja je kulminirala 1958. godine, osim spomenutog Vareša, iz organizacije su isključeni i Ante Ciliga i Veljko Mašina, što je bilo i potvrđeno 1960. godine.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 14. listopada 2004.)