17. nastavak

Brutalnost, mržnja i sadizam Udbinih plaćenih ubojica

Ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata zapadnodemokratskim vladama. Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu od završetka Drugoga svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje i izaziva čuđenje posebno ako se ima na pameti reputacija koju je Jugoslavija kao zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim naročito ljevičarskim krugovima zapadnodemokratskog svijeta

Piše: Marin Sopta

Američki novinar i politički analitičar Paul Hockenos, koji danas živi u Berlinu i radi u jednom institutu, u razdoblju između 1997. i 1990. godine radio je u Bosni i Hercegovini za Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE).

U svojoj knjizi Homeland calling (Domovina zove) koju je 2003. tiskao Cornele University pokušava objasniti »ključnu ulogu« iseljene Hrvatske u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske.

Iako je pune dvije godine putovao po cijelom svijetu i intervjuirao mnogo relevantnih osoba, knjiga zbog svoje površnosti ima dosta netočnosti, ponajviše zbog piščevih ideoloških predrasuda prema Hrvatskoj i Hrvatima , što je najbolji dokaz o potrebi da sami na pišemo ozbiljnu i objektivnu povijest iseljene Hrvatske.

U povijesti iseljene Hrvatske, posebno onog dijela iseljeništva koji se odnosi na političko djelovanje, posebno mjesto pripada njenim žrtvama koje su zbog svog idealizma i vjere i rada za slobodnu i demokratsku Hrvatsku svirepo i okrutno ubili plaćeni profesionalni ubojica zloglasne jugoslavenske tajne policije Udbe.

Čitajući policijske izvještaje i novinske opise načina na koji su ubijeni uglavnom politički angažirani Hrvati od Götteborga, Pariz, Münchena, Johannesburga pa do Buenos Airesa, čovjek ima osjećaj da gleda kriminalne filmove u kojima se prikazuju scene zločina u svijetu kriminalaca i najgoreg podzemlja.

Primjer ubojstva hrvatskog političkog emigranta Joze Oreča koji je ubijen 1977. godine u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici, najbolje govori o brutalnosti, mržnji i sadizmu Udbinih plaćenih ubojica prema njihovim žrtvama. Jozo je Oreč kao osmogodišnji dječak vidio kako mu Titovi partizani siluju i potom ubijaju majku.

Godine 1961. bježi u Trst odakle ide u Australiju, gdje veoma brzo postaje aktivan u radu političkih stranaka. Kao pripadnik Hrvatskoga revolucionarnog bratstva trenira vojničke vještine u australskim kampovima, potom s grupom koju sačinjavaju članovi Hrvatskoga revolucionarnog bratstva odlazi u Saveznu Republiku Njemačku kako bi se prebacili na teritorij SFR Jugoslavije gdje bi organizirali opći hrvatski oružani otpor.

U Njemačkoj upoznaje istaknutoga političkog emigranta Josipa Senića s kojim ubrzo postaje blizak. Nakon što su Udbini agenti ubili Josipa Senića, na nagovor Udbina provokatora agenta Vinka Sindičića da osvete smrt njegova prijatelja Senića, Oreč pada u postavljenu zamku i dospijeva u njemački zatvor.

Nakon izdržane kazne od četiri i pol godine odlazi u Johannesburg, gdje ponovno susreće svog znanca iz Australije Vladu Pavlića koji upoznaje jugoslavensku tajnu policiju o Orečovoj prisutnosti u Johannesburgu. Nakon što su dobili zadatak od svojih šefova, Vladimir Pavlić i njegov partner Branko Čučković ubijaju Jozu Oreča.

Ugledni johannesburški dnevnik The Citizen u svom izdanju od 31. prosinca 1977. godine u članku »Nevjerojatna priča o špijunskom ubojstvu«, među ostalim, piše: »The Citizen može danas objaviti da su izdati nalozi za uhićenje dvojice koja su ubila Jozu Oreča (40), jugoslavenskoga antikomunističkog borca, čije je raskomadano tijelo nađeno u plastičnoj vrećici u Vereenrgrugu prie jedanaest dana.

Ti ljudi su Vladimir Pavlić (36), tajni agent, jugoslavenske tajne službe SDB koji je dobio specijalni zadatak da ubije Oreča i Branko Čučković, automehaničar, kojeg je regrutirao Pavlić da mu pomogne u ubojstvu«.

Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu od završetka Drugog svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje, on izaziva čuđenje ako se ima na pameti reputacija koju je Jugoslavija kao zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim naročito ljevičarskim krugovima zapadnodemokratskog svijeta.

Počinjena ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata stvar zapadnodemokratskim vladama što najbolje potvrđuje intervju koji je libijski predsjednik Gadafi dao uglednom njemačkom tjedniku Der Spiegel.

Na pitanje novinara tog tjednika: »Ubojstva libijskih iseljenika koja se najvjerojatnije događaju u Njemačkoj ili Italiji naručena su iz Tripolija i gruba su kršenja slobode u tim državama«. Gadafi je hladnokrvno odgovorio: »U ovom slučaju ja ću vam navesti još jedan primjer. Tito je poslao agente u Saveznu Republiku Njemačku s mandatom da likvidiraju njegove hrvatske protivnike tamo. Ali Titova reputacija u Njemačkoj, ostala je i dalje netaknuta. Zašto se Titu dopušta, a meni ne? Čak štoviše ja nisam kao što sam vam već prije rekao osobno naredio da se nekog ubije na stranom teritoriju.«

Nakon ubojstva jednog od vođa Hrvatskog narodnog otpora Stipe Mikulića u rane jutarnje sate 15. prosinca 1976. godine u švedskom gradu Falkenbergu, švedska je policija uhitila Irfana Kuburu i optužila ga za Stipino ubojstvo.

Među ostalim, Kubura nije mogao objasniti odakle mu četrdeset tisuća švedskih kruna koje je policija našla kod njega dva dana nakon Mikulićeva ubojstva. Da bi spriječile izbijanje svjetskog skandala, nakon što je Tito zaprijetio da će otkazati svoj najavljeni službeni posjet Švedskoj, švedske vlasti pustile su Kuburu na slobodu kako bi mogao otići u Jugoslaviju.
Međutim, švedsko je javno tžiteljstvo izdalo ponovno nalog za njegovo uhićenje, jer su imali čvrste dokaze da je on ubio Mikulića.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 17. rujna 2004.)