18. nastavak

Nitko ne može odobriti da države rješavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica

Česta ubojstva hrvatskih politički angažiranih ljudi zahtijevala su od hrvatskih političkih stranaka i njihova vodstva da poduzmu sve moguće korake kako bi zaustavili jugoslavenske zločine. Među nizom akcija Hrvata širom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Brandtu, kancelaru Savezne Republike Njemačke

Piše: Marin Sopta

O Udbinim atentatima na političke protivnike Jugoslavije, naročito na Hrvate u Saveznoj Republici Njemačkoj, piše svjetski tisak poput London Timesa u prvom tjednu studenoga 1969. godine; Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.; čak i beogradska Ekonomska politika od 12. svibnja 1969. godine, koja otvoreno priznaje da jugoslavenska sigurnosna služba »ubija hrvatske emigrante i izvan državnih granica vrši egzekucije«.

Za vrijeme senzacionalnog suđenja Udbinim agentima u njemačkom gradu Saarbrüchenu, koje je izazvalo veliko zanimanje njemačke javnosti i stavilo službeni Bonn u veoma osjetljivu situaciju prema Jugoslaviji, dokazano je bez imalo dvojbe planirano ubojstvo poznatoga hrvatskog političkog emigranta Franje Gorete koje, na sreću, nije uspjelo.

Kao najbolje filmske scene koje prikazuju revolveraški okršaj u kriminalnom podzemlju, tako su i tri plaćena Udbina agenta Dragan Barač, Georg Huber i Adam Lapčević naoružani pištoljima silom upali u Goretin stan. Zahvaljujući Georetinoj prisebnosti, vještini i činjenici da je živio 24 sata na dan pripravan za tako nešto, u nastalom revolveraškom sukobu ranjena je Goretina sestra i jedan od atentatora.

Veoma brzo nakon neuspjelog atentata na Franju Goretu, policija je uhitila ranjenog agenta Adama Lapčevića u münchenskoj bolnici. Nakon što su u policijskoj istrazi priznali planiranje antentata i ime naredbodavca, sudac im je odredio kazne od 35 godina strogog zatvora, i to optuženom Georgu Huberu 14 godina, Draganu Baraču 13 godina i Adamu Lapčeviću osam godina.

To je prvi put u povijesti njemačkog pravosuđa da su tri strana agenta osuđena na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora. Prema riječima presjedajućeg suca, »kazna« također ima namjeru informirati njemačku javnost. Nitko ne može odobriti da strane države rješavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica, pa ni Udbin rat protiv pripadnika hrvatske političke emigracije koji je bio sustavno planiran, bez obzira na godine ili spol.

Među žrtvama Udbinih profesionalnih ubojica bila je i obitelj Stjepana i Rosemarie Ševo. Ubijeni su sa svojom devetogodišnjom kćeri Tatjanom za vrijeme godišnjeg odmora u San Dana de Prave, nedaleko od Venecije. Talijanske su vlasti odmah posumnjale da je ubojstvo djelo Udbinih agenata, što je u svojoj istrazi potvrdio šef kriminalističke policije u Veneciji dr. Salvatore Barba. I pored činjenice da su svi tragovi u istražnom postupku upućivali na to da je ubojica bio Ševin znanac koji je glumio da dijeli s njim isto političko opredjeljenje – profesionalni Udbin ubojica Vinko Sindičić, jugoslavenske vlasti odbile su dati privolu talijanskim pravosudnim tijelima da ga ispitaju u vezi s ubojstvima . Naime, nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić se vratio u Jugoslaviju.

Česta ubojstva hrvatskih politički angažiranih ljudi zahtijevala su od hrvatskih političkih stranaka i njihova vodstva da poduzmu sve moguće korake kako bi zaustavili jugoslavenske zločine.

Među nizom akcija Hrvata širom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Bandtu kancelaru Savezne Republike Njemačke.

Pismo, odnosno memorandum koji je poslan i na adrese svih vlada zapadnoeuropskog demokratskog svijeta, Svetom Ocu, vladi SAD-a i Kanade, na sve adrese poznatih svjetskih novinskih agencija, prihvaćen je odlukom delegata na Prvom hrvatskom kongresu za Sjevernu Ameriku, održanom 28. i 29. lipnja 1969. u Clevelandu. U otvorenom pismu kancelaru Savezne Republike Njemačke Willyju Brandtu koje je imalo velik odjek u svijetu, stoji:

»Ekselencijo, uvjereni smo da je Vaša vlada potpuno svjesna da veći broj agenata jugoslavenske sigurnosne službe, poznate kao Udba, kriminalno djeluje u Saveznoj Republici Njemačkoj. Također je ustanovljeno da je to Udbino izvanteritorijalno djelovanje primarno upereno protiv hrvatskih izbjeglica.

Od godine 1967. pa do danas, najmanje sedam Hrvata, koji žive u Saveznoj Republici, bilo je umoreno na zapovijed beogradske vlade. Većina umorenih pripadala je poslijeratnoj generaciji. Žrtve tih umorstava su kako slijedi: Marijan Šimundić, umoren 13. kolovoza 1967., nedaleko od Stuttgarta; Hrvoje Ursa, umoren 27. kolovoza 1968. u Fuldi; Mile Rukavina (predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke), umoren 26. listopada 1968. u Münchenu; Vid Maričić, umoren 26. listopada 1968. u Münchenu; Mirko Čurić, umoren 9. travnja 1969. u Münchenu, Naid Kulenović (urednik biltena Hrvatska straža), umoren 28. lipnja 1969. u Münchenu. Njihov jedini »zločin« bio je taj što su imali odvažnosti da se suprotstave beogradskoj diktaturi promidžbenim djelovanjem za prava i slobodu hrvatske nacije.
Vaša vlada je također svjesna da je najmanje pet Hrvata i hrvatskih porodica bilo Udbinom metom pokušaja umorstva.

Ti su slučajevi bili sljedeći: pokušaj umorstva dr. Berislava Deželića (predsjednika Hrvatske pomoćne službe u zapadnoj Njemačkoj), njegove supruge i kćeri 30. lipnja 1965. u Düsseldorfu; pokušaj umorstva Petra Čubraja na 20. studenoga 1968. u Frankfurtu; pokušaj umorstva Mirka Grabovca u ljetu 1969., u Frankfurtu; pokušaj umorstv Ante Vukića, predsjednika Ujedinjenih Hrvata Njemačke i njegove obitelji 28. listopada 1969., u Dortmundu (pri tom je pokušaju umorstva upotrijebljen još nepoznati vojni otrov); najnoviji pokušaj umorstva Milana Matašića, tajnika organizacije Hrvatske seljačke stranke »Radić«, 21. siječnja 1970. u Münchenu.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 18. rujna 2004.)