06. nastavak

Bruno Bušić razočaran hrvatskom emigracijom zbog toga što ona jedino legalnu borbu smatra svrhovitom

Oprečna stajališta nužno su dovela do sukoba unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća. Riječ je o sukobu u vezi sa samom koncepcijom djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini, te treba li težište promidžbe biti vanjski svijet ili domovina. Unutar HNV-a tako je došlo do polarizacije s jedne strane proljećara, predstavnika Hrvatskog narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke kao »koalicija«, i s druge strane – saborske većine nazvane »konzervativcima« ili »minimalistima«

Piše: Ivan Čizmić

Nakon osnutka Hrvatskoga informativnoga centra, na njegovo je čelo također došao Jakša Kušan.

U Hrvatskom narodnom vijeću smatrali su potrebnim pristupanje svake političke skupine koja je za hrvatsku nezavisnost, bez obzira na poglede u pitanju unutarnje i vanjske politike, jer Hrvatsko narodno vijeće nije neki »monolitni pokret fašističkog tipa«, kao što su to zastupali Ivan Rumora i Boris Maruna u Hrvatskoj reviji, pa i Jakša Kušan u svojim uvodnicima, nego forum gdje bi se trebale izmjenjivati misli i usklađivati djelovanje različitih hrvatskih struja.

Dakle, politički pluralizam u praksi, a ne samo u teoriji.

Jakša Kušan branio je svoja stajališta i pisanje Nove Hrvatske:

»Baš onda kad smo u našem radu bili najuspješniji, kad smo postigli to da nas citiraju najpoznatiji svjetski listovi, da naše članke prevode najugledniji instituti za komunistička pitanja i pojedina ministarstva glavnih zapadnih zemalja, kad uspijevamo da se Nova Hrvatska sve više širi ne samo među našim radnicima iz domovine koji rade u Zapadnoj Europi, nego da se putem minijaturnih izdanja širi i na tlu Hrvatske, da se tamo umnaža i time ispunjava još važniju ulogu nego što je taj list ima u emigraciji, baš tada doživljavamo da se nas najviše napada.

I to, napada nas jugoslavenski tisak i radio, što je razumljivo i što nam nije žao. Takvi napadi nam dapače koriste jer time za naš rad doznaje sve veći dio našeg naroda i time se, posredovanjem stranih novinara i diplomatskih predstavništava u Beogradu upozorava mjerodavna strana javnost.«

Oprečna stajališta nužno su dovela do sukoba unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća. No nije riječ o nekom sitnom, nevažnom sukobu, nego o sukobu u vezi sa samom koncepcijom djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini, te treba li težište promidžbe, sukladno tome, biti vanjski svijet ili domovina.

Unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća tako je došlo do polarizacije s jedne strane proljećara, predstavnika Hrvatskog narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke, a koji su počeli djelovati kao »koalicija«, i s druge strane – saborske većine nazvane »konzervativcima« ili »minimalistima«.

Za potonje važnost Hrvatskoga narodnoga vijeća bila je ponajprije u zastupanju hrvatskih interesa pred zapadnim čimbenicima, a tu je ulogu ta hrvatska desnica počela minirati još prije pobjede na izborima. Republikanci i njihovi saveznici digli su, na primjer, zaglušne prosvjede protiv Bogdana Radice samo zato što je, kao pročelnik Ureda za vanjske veze Izvršnog odbora HNV-a, u pismu Kissingeru od 27. travnja 1976., među ostlim, napisao:

»Američka diplomacija morala bi uvjeriti Tita da vrati na vlast dr. Savku Dabčević, Miku Tripala, Šibla, Haramiju i druge koji će Hrvatima povratiti povjerenje. Više hrvatskog ekonomskog bogatstva moralo bi pravednom raspodjelom ostati u Hrvatskoj, tako da Hrvati imaju veću materijalnu budućnost, koju dijele svi narodi u Jugoslaviji.

Ako je to nemoguće, američka politika bi morala pametno pripremiti diobu Jugoslavije, dajući Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini status nezavisne države, čime bi se riješila sigurnost Jadranskog mora, koje je važno za Hrvate i Italiju.«

Programsku osnovu s koje je »koalicija« trebala djelovati u Hrvatskom narodnom vijeću razradio je Bruno Bušić . On polazi od toga da sve zainteresirane i odlučujuće sile svijeta u pogledu Jugoslavije stoje na stajalištu status quo, i da hrvatski interesi i želje nigdje ne nailaze na razumijevanje. Bušić je ogorčen zbog politike State Departmenta, CIA-e i drugih. No također je nepovjerljiv prema politici Moskve, koja, iz razloga različitih od onih Amerike, također stoji na stajalištu status quo u Jugoslaviji.

S druge strane, Bušić počinje vjerovati da u Americi, a još više u Europi, ima krugova koji nisu suglasni s politikom State Departmenta i koji su dovoljno utjecajni da bi mogli dovesti do njezine izmjene i da bi se te krugove moglo pokrenuti i zainteresirati za hrvatsku stvar. U prvom redu su to Pentagon i neki krugovi u Senatu. Zatim NATO.

U Europi posebno misli na Francusku. Bio je primljen kod nekoliko utjecajnih osoba iz francuskoga političkoga i javnoga života kod kojih je, iznad očekivanja, naišao na veliko razumijevanje situacije u Jugoslaviji i shvaćanje hrvatskih težnji.

U svakom slučaju, Bušić je smatrao da bi se razumijevanje za našu stvar u Americi i Europi moglo pretvoriti u praktičnu potporu samo uz temeljni preduvjt da se u Hrvatskoj dogodi i stalno događa nešto što dokazuje nemogućnost održanja status quo.

Dakle, da se domovina revolucionira. Bez toga nitko neće na nas misliti, dok ne bude kasno. Revolucionarni duh i revolucionarne djelatnosti, dakle, spadaju u svakom aspektu u prvi plan. Bušić priznaje da se revolucionarne djelatnosti u domovini ne mogu teledirigirati iz emigracije, i smatra da su i on sam i neki drugi počinili pogrešku što su napustili zemlju.

On sam priznaje da još nije našao, i da još traži, svoj tip hrvatske revolucionarne borbe i u tome se razlikuje od mnogih drugih, koji, bez savjesti, neodgovorno i demagoški, s nekoliko fraza i slogana tvrde da je njima sve jasno i da je revolucija u domovini već u pogonu.

Bio je razočaran emigracijom, koja – prema njegovu mišljenju – legalnu borbu smatra jedino svrhovitom.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 4. rujna 2004.)