21. nastavak

Potpuna idejna i politička konfuzija i nesnalaženje HSS-a

Šubašićeva poruka upućena 25. srpnja 1945. Mačeku da ne daje nikakve političke izjave dok se ne vidi s njim, povrijedila je Mačeka i on je odmah dao intervju »New York Timesu« u kojem je oštro napao jugoslavenskoga komunističkoga diktatora Tita i njegovu vladu. To je napokon i potpuno Mačeka i njegovu stranku pretvorilo u političke iseljenike

Piše: Marin Sopta

Svoje općenito, a naročito za hrvatski nacionalni korpus i HSS, neprimjerene i problematične odluke, Vladko Maček je poslije više puta objašnjavao stavom: »Opet će biti Jugoslavija, kao što je i bila, i još veća. Sve će se poslije rata odlučivati za zelenim stolom.«

Poslije rata je s drugim političarima izbjeglim iz Hrvatske dijelio naivno uvjerenje kako će zapadni svijet, osobito SAD, pomoći Hrvatima i to naročito onima koji su bili zagovornici sukoba s komunističkom diktaturom.

Budući da je dio istaknutih HSS-ovaca tijekom rata bio u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi, koja je bila u britanskim rukama,
Maček je također vjerovao kako će i HSS od zapadnih ratnih pobjednika dobiti velik dio moći u budućoj demokratskoj ili nekakvoj drukčijoj Jugoslaviji.

Pri kraju rata ustaški general Ante Moškov upoznao je Mačeka s odlukom Pavelića i ustaške vlade o napuštanju Hrvatske pred komunističkom najezdom, te je i njemu savjetovano da s obitelji učini isto. Maček je poslušao savjet: s obitelji i drugim istaknutim HSS-ovcima koji su rat proveli u Hrvatskoj, 6. svibnja 1945. pobjegao je iz Zagreba. Za tu svrhu Pavelić je Mačeku dostavio tisuću zlatnika, dva automobila i dva vozača koji su bili pripadnici domobranskih postrojbi.

Nakon Celja, Salzburga i drugi ratom razorenih europskih gradova, »Maček s dobivenim američkim dokumentima i na njihov nagovor odlazi u Pariz gdje dolazi 30. svibnja 1945. godine. U Parizu se dr. Maček uspio sastati s nekoliko veleposlanika stranih država s kojima je izmijenio političke stavove.«

O poratnim Mačekovim i HSS-ovim političkim stavovima zorno svjedoči Mačekov odgovor na izravno pitanje kineskog veleposlanika u Parizu. Kinez ga je pitao:

»Molim Vas, gospodine predsjedniče, recite mi iskreno, jeste li Vi za Jugoslaviju ili za samostalnu hrvatsku državu?«

Maček je odgovorio: »Program pokojnog Stjepana Radića i moj, kao osnovni nauk Hrvatske seljačke stranke, zauzima se za pošten, pravedan i zajamčen sporazum Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije, Zagreba i Beograda. Oba naroda i obje države, kao međunarodni suvereni subjekti, moraju učiniti sporazum o njihovu zajedničkom životu u jednoj široj zajednici, odstupajući svojevoljno i jednako dio svog suvereniteta u korist te zajednice zvane Jugoslavija.«

Budući da je Ivan Šubašić, visoki dužnosnik predratnog i ratnoizbjegličkog HSS-a, odmah nakon rata bio ministar vanjskih poslova komunističke Jugoslavije, stvaralo se uvjerenje o teoretski mogućoj participaciji HSS-a u vlasti.

No Šubašićeva poruka upućena 25. srpnja 1945. Mačeku da ne daje nikakve političke izjave dok se ne vidi s njim, povrijedila je Mačeka i on je odmah dao intervju New York Timesu u kojem je oštro napao jugoslavenskoga komunističkoga diktatora Tita i njegovu vladu. To je napokon i potpuno Mačeka i njegovu stranku pretvorilo u političke iseljenike.

Tijekom dugogodišnjega iseljeničkog života Maček je vodio razgovore s istaknutim osobama političkog života zapadnih i drugih država, od kojih je neke poznavao iz prijeratnog razdoblja. Mačeka su u Parizu također posjećivali istaknuti Hrvati HSS-ovske orijentacije, među kojima Dinko Šuljak, Mladen Giunio (poznatiji pod prezimenom Zorkin), Ilija Jukić i drugi.

Već 1945. posjetio ga je Eugen Lex, koji je stigao iz Zagreba te je ačeka upoznao s političkom situacijom u Hrvatskoj, posebno s likvidacijama i ostalim oblicima represije koje je komunistički režim masovno provodio nad Hrvatima. Maček je posredovanjem svojih veza o tim činjenicama odmah obavijestio vladajuće krugove u SAD-u i Francuskoj.

Idejna i politička konfuzija

Poratno vrijeme u iseljenom je HSS-u obilježila potpuna idejna i politička konfuzija i nesnalaženje. To najbolje pokazuje činjenica da je Maček kao nesporni vođa HSS-a bio u izbjeglištvu, a Šubašić je u rujnu 1945. (najvjerojatnije pod nadzorom jugoslavenske policije) sazivao sastanke uglednih HSS-ovaca u Zagrebu, tako da su organizacije HSS-a u iseljeništvu (naročito u SAD-u i Kanadi) bile prepuštene same sebi.

U takvoj situaciji, a pod pritiskom tragičnih vijesti iz domovine i protuhrvatske propagande koju su na zapadu provodila jugoslavenska diplomatska i druga predstavništva, Hrvati u SAD-u donijeli su odluku o sazivanju sveopćega hrvatskog skupa na kojem će se dogovoriti o zajedničkom istupanju u Sjedinjenim Državama u vezi s hrvatskim pitanjem.

Tako je u prosincu 1945. u Chicagu organiziran Hrvatski kongres, a na temelju njegovih zaključaka u Clevelandu je u ožujku 1946. održan sastanak predstavnika HBZ-a, HSS-a, Hrvatske katoličke zajednice, Hrvatskog kola, Prosvjetnog saveza, Pokreta američkih Hrvata za demokratske slobode Hrvatske, Hrvatske žene i Saveza hrvatskih svećenika.

Na sastanku su te organizacije osnovale savez kojem su dale naziv Ujedinjeni Hrvati Amerike i Kanade.

Na drugi Hrvatski kongres, koji se održan u rujnu 1946. u Chicagu, organizatori su za glavnoga gosta pozvali Vladka Mačeka, koji je pred približno dvije tisuće hrvatskih izaslanika iznio svoje spomenute političke stavove, koji su se svodili na bezuvjetno zagovaranje opstanka jugoslavenske države koja je uključivala i Hrvatsku. Nakon toga Maček je posjetio više gradova u SAD-u i Kanadi u kojima su postojali dobroorganizirani ogranci HSS-a.

U svim, brojnim istupima pred iseljenim Hrvatima i s predstavnicima državnih vlasti zemalja u kojim je boravio Maček je – površno previđajući niz novonastalih činjenica – uporno isticao kako je HSS i nadalje jedini legitimni predstavnik hrvatskoga naroda, jer je na dotad posljednjim demokratskim izborima u Hrvatskoj, 1938. godine, HSS dobio daleko najviše glasova.

Zanesen dojmovima s gostovanja kod Hrvata u Sjevernoj Americi i na nagovor istaknutih američkih HSS-ovaca, Maček i njegov višegodišnji pratitelj i prijatelj Branko Pešelj su se 1947. s obiteljima preselili u Washington.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 22. rujna 2004.)