46. nastavak

Partijske tvrdnje o povezanosti s ustaškom emigracijom

Reorganizacija i pokušaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburića odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopuštale. Tome svakako treba dodati i najvažniji čimbenik: događaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji

Piše: Marin Sopta

Nekoliko tjedana nakon pokopa generala Luburića, da bi pokazali svoju odlučnost da se nisu preplašili zbog njegove nasilne smrti, te da organizacija i dalje funkcionira i da će nastaviti sa svojim djelovanjem, u američkom gradu Lakawani sastaju se najutjecajniji članovi Hrvatskoga narodnog otpora za SAD i Kanadu. Uz domaćina Stipu Glamuzinu, na sastanku su bili još Mile Markić i Stjepan Šego iz Chicaga, Ratko Gagro iz Toronta i Mate Čurić iz Hamiltona.

Najvažniji zaključak bio je da se mora što prije održati svjetski kongres HNO-a, koji je, nakon provedenih organizacijski priprema i dogovora, i održan 15. i 16. studenoga 1969. u Torontu. Nakon dvodnevnog zasjedanja, na kojem su bili članovi vodstva HNO-a sa svih kontinenata, izlaganja, analiza i rasprava izabran je Glavni stožer na čelu s Rudolfom Erićem iz Clevelanda.

Izaslanici su se složili da je to samo privremeno rješenje koje će dati dosta vremena Glavnom stožeru za sve potrebne pripreme za sazivanje novoga svjetskog kongresa HNO-a.

Uz mnogo donesenih odluka i zaključaka koji su se odnosili na unutarnjopolitičko ustrojstvo, na prvom je kongresu zaključeno da će »Hrvatski narodni otpor... nastaviti s programom čiji je zadatak sljedeći:

Prvo, pomoći stvaranju demokratske države Hrvatske: u kojoj će vladati jednakopravnost svih građana bez obzira na vjersku pripadnost ili ideološko opredjeljenje.

Drugo, da će se poštivati prava čovjeka; da će se uspostaviti politička prava; sloboda štampe, te sloboda sastajanja i udruživanja. Da ćemo također humanim i socijalnim poretkom urediti društvene odnose i prava najsiromašnijih, te zajamčiti rad, kao i pravednu raspodjelu materijalnih dobara.«

Odmah nakon što je završio Prvi svjetski kongres HNO-a prišlo se organiziranju kontinentalnih kongresa na kojima su se biralo novo vodstvo. Za pročelnika Južne Amerike izabran je Lukas Juričić, potpredsjednik postaje Blaž Jurković i tajnik Mirko Bušić. U Australiji Jozo Matković izabran je za pročelnika tog kontinenta, Pavo Gagro, Ivan Mandić i Rade Buljibašić izabrani su kao njegovi najbliži suradnici. U Kanadi Ratko Gagro postao je pročelnikom, a za njegove najbliže suradnike izabrani su Nikola Jerković, Nikola Štokan, Abel Popović, Božo Čurlin, braća Mate i Stipe Čurić i drugi.

Nažalost, kao i druge organizacije (HOP, HSS, Hrvatski narodni odbor i dr.) u kojima je nakon smrti njihovih utemeljitelja nastala kriza, i Hrvatski narodni otpor nije mogao izbjeći tu sudbinu. Prva velika kriza koja je uzdrmala redove organizacije dogodila se u Clevelandu.

To nije bio samo sukob generacija i ideoloških razlika između »stare garde«, predvođene novoizabranim pročelnikom Rudolfom Erićem i njegovim istomišljenicima i bliskim suradnicima Antom Pivcem, Ivanom Džebom i drugima, i »mladih jastrebova«, koje su prevodili Zvonko Bušić, Vinko Logarušić, Branko Čorić, Ante Bevanda i drugi.

Bio je to sukob koncepta budućeg rada i djelovanja HNO-a. Nastali sukob između dvije frakcije bilo je nemoguće pomiriti što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Neriješena situacija u Clevelandu kao i činjenica da Rudolf Erić, kao šef Glavnog stožera HNO-a, izbjegava sazvati kontinentalni sabor za Sjevernu Ameriku, primorale su potpredsjednika za SAD Milu Markića da sazove kontinentalni sabor.

Na održanom saboru u Lansingu u američkoj državi Michigan potkraj veljače 1971. za pročelnika HNO-a sjevernoameričkog kontinenta izabran je Zvonko Bušić.

Reorganizacija i pokušaji uspostavljanja novog unutarnjeg ustrojstva u HNO-u nakon smrti generala Luburića odvijali su se relativno brzo, koliko su objektivne okolnosti, poput prostornih i vremenskih razlika i materijalnih sredstva, dopuštale. Tome svakako treba dodati i najvažniji čimbenik: događaje i uvjete koji su vladali u Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji.

Različite vrste djelatnosti i pisanje pojedinih novina u hrvatskoj političkoj emigraciji izazvali su reakciju u redovima Saveza komunista Hrvatske, koja se najbolje očituje u ovom priopćenju CKSK Hrvatske iz 1971. godine: »Centralni komitet SK Hrvatske na 19. sjednici, koja je održana 6. travnja ove godine, obaviješten je o raspravi u Izvršnom birou Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, održanoj 23. ožujka 1971. godine o nekim pitanjima neprijateljske djelatnosti protiv SFR Jugoslavije i o zaključcima, koji su na toj sjednici doneseni.«

U nastaloj raspravi na sjednici CKSK Hrvatske u kojoj je govorilo 37 sudionika »izraženo je potpuno jedinstvo u ocjeni... da se nastoji organizirano u široj javnosti kao i među članovima komunističke partije diskvalificirati političko rukovodstvo SR Hrvatske širenjem klevetničke tvrdnje o navodnoj povezanosti rukovodstva SR Hrvatske s ustaškom emigracijom, a sve to s ciljem da se izazove politička nestabilnost, međurepublička trvenja i nepovjerenje, da se oslabi političko jedinstvo i oteža daljni samoupravni socijalistički razvoj«.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 22. listopada 2004.)