52. nastavak

Neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljeništvu

Jugoslavenski je komunistički režim u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je već u poratnim godinama započeo mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razbijanju potencijala hrvatskog iseljeništva. Dugotrajnost, intenzitet, raznovrsnost i sustavnost tog djelovanja jugoslavenskog režima opravdano se može nazvati ratom protiv hrvatskog iseljeništva

Piše: Josip jurčević

Prema procjenama stručnjaka, u dva spomenuta iseljenička vala iz Hrvatske se nakon Drugoga svjetskog rata iselilo približno milijun osoba. Oni su se uključivali u organizacijske oblike hrvatskog iseljeničkog života koji su postojali i u prijašnjim razdobljima, ali su osnivali i veliki broj novih organizacija.
Temeljna svrha cjelokupnog hrvatskog iseljeničkog života i nadalje je bila usmjerena na promjenu stanja u domovini. Zbog toga su i gotovo sve iseljeničke organizacije kojima temeljna djelatnost nije bila politička ipak bile bitno prožete politikom u idejnom i djelatnom pogledu. Međutim, za razliku od ranijih razdoblja, poslijeratni organizirani život iseljene Hrvatske bio je prinuđen prestati oponašati (idejno, koncepcijski i praktički) domovinski model, jer je komunistički režim u domovini onemogućio temeljne slobode i bilo koji oblik pluralnosti.
Tako je iseljeništvo bilo jedini dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je nastavio njegovati identitetsku nacionalnu baštinu te je razvijati na način i u oblicima koji su postojali u građanski uređenom zapadnom svijetu. O svemu tome se može doznati iz – temama i količinom – golemog izdavačkog opusa koji je nastao u iseljenoj Hrvatskoj.
Ta je činjenica jednostavno prepoznatljiva i kratkim promatranjem političkog dijela hrvatskoga iseljeničkog života, u kojem se događalo ideološko i organizacijsko višestranačje. Jedini opći konsenzus među političkim organizacijama i skupinama u iseljenoj Hrvatskoj bio je u tome što su svi smatrali kako se radi optimalnog razvoja hrvatske nacije mora uspostaviti samostalna hrvatska država. Zanimljivo je i povijesno poučno istaknuti kako je to motrište posljednji prihvatio HSS, i to tek nakon smrti svog dugogodišnjeg čelnika Vladka Mačeka.
Prema tome, glavno određenje političkoga, ali i cjelokupnoga organiziranog života u iseljenoj Hrvatskoj imalo je jasno osviještenu svrhu – stvarati ozračje, njegovati nadu i praktičnopolitički djelovati na programu hrvatske državotvornosti. To nije bila puka ideja, jer je hrvatsko iseljeništvo svojom brojnošću i svekolikim materijalnim i organizacijskim potencijalima predstavljalo snagu koja je bitno utjecala na ostvarivanje tog cilja.
Taj brojčani i kvalitativni potencijal hrvatskog iseljeništva veoma je rano i točno procijenio jugoslavenski komunistički režim, koji je u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je komunistička Jugoslavija već u poratnim godinama započela mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razbijanju potencijala hrvatskog iseljeništva. Dugotrajnost, intenzitet, raznovrsnost i sustavnost tog djelovanja jugoslavenskog režima opravdano se može nazvati ratom protiv hrvatskog iseljeništva.
Posebni dijelovi jugoslavenskoga vojnoga i policijskog sustava provodili su u državama zapadnog svijeta oružane akcije protiv iseljenika i njihove imovine, a primjenjivana su i djelovanja koja pripadaju posebnim oblicima rata; špijunaža, infiltracija, prisluškivanje, praćenje kidnapiranje, potkupljivanje, inscenacije, propaganda, psihološke operacije itd. Prema dosad raspoloživim podacima, u razdoblju od 1946. do 1989. jugoslavenski režim je u zapadnom svijetu ubio 77 hrvatskih političkih iseljenika, počinio 24 atentata s teškim ranjavanjem, tri otmice i četiri neuspjela pokušaja otmice.
Osim toga, u djelovanja protiv hrvatskih iseljenika bili su uključeni dijelovi niza drugih jugoslavenskih institucija, primjerice, ministarstva vanjskih poslova, prosvjete i kulture, te mediji, izdavaštvo, državna statistika itd.
No najtrajnije negativne posljedice, koje su u velikoj mjeri nazočne i danas, ostavila su složena djelovanja jugoslavenskog režima koja su imala svrhu u identitetskom i komunikacijskom razdvajanju domovine i iseljene Hrvatske, jer je bilo razvidno da se tako najučinkovitije može sputavati ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa. Tako su, među ostalim, u cjelokupnom javnom životu (mediji, kultura, obrazovanje) u Hrvatskoj i Jugoslaviji sustavno stvarane neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljeništvu.
Ti neutemeljeni stereotipi mogu se pojednostavljeno prikazati u dva osnovna oblika.
Prvo, iseljeni Hrvati su u Jugoslaviji prikazivani kao politički ekstremisti prema pojednostavljenoj polarizaciji iz Drugog svjetskog rata. pa su čak su i iseljeni Hrvati koji su rođeni nakon rata nazivani neprijateljskom fašističkom emigracijom. O neutemeljenosti tog stereotipa razvidno svjedoči podatak da su sve političke organizacije hrvatskog iseljeništva – programima i djelovanjem – bile sukladne zakonima i političkim standardima građanskih država u kojima su osnovane.
Drugi stereotip je iseljene Hrvate zbirno prikazivao kao dio populacije koji je bio poslovno manje sposoban te je navodno zbog toga morao otići trbuhom za kruhom. Prešućivala se istina da je velika većina hrvatskih iseljenika uspješno radila i poslovala u tržišnim uvjetima zapadnog svijeta, te da su svojim zaradama izdržavali i dijelove svojih obitelji u domovini, a deviznim doznakama osjetno popravljali jugoslavensku državnu bilancu.
Tako se, s oba stereotipa nastojalo hrvatsko iseljeništvo predstaviti u domovini nepoželjnim – u političkom i gospodarskom smislu. No sudbinska povezanost hrvatskog iseljeništva s domovinom imala je duboke povijesne, interesne i emotivne korijene, te se unatoč zaprekama ostvarivala, jer je to bio izbor i odluka iseljene Hrvatske. S tog motrišta treba promatrati i golem prinos koji je hrvatsko iseljeništvo, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, imalo u procesu nastanka samostalne države Republike Hrvatske i njenoj obrani od srbijanske oružane agresije.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 29. listopada 2004.)