23. nastavak

Šubašićev sporazum s Titom izdaja hrvatskoga naroda

»Predstavnici srpskih stranaka nikako nisu mogli preboljeti udarac koji su doživjeli Beograd i Srbija u travnju 1941. godine, gdje su se baš srbijanske divizije raspale i da nisu pružile nikakvog otpora i general Nedić postao guverner Njemačke u Srbiji. I svu su krivnju bacali na Hrvate i kako sam im ja bio najbliži Hrvat, kojeg su svakog dana vidjeli, na sve moguće načine su mene napadali...«, rekao je Krnjević

Piše: Marin Sopta

Tek 1969., na konvenciji HSS-a održanoj u Torontu, stranačko je čelništvo na Krnjevićev prijedlog prihvatilo Rezoluciju u kojoj se prvi put izravno navodi kako se HSS zauzima za uspostavu suverene i demokratske Republike Hrvatske, te da se protivi bilo kakvoj Jugoslaviji, bila ona komunistička ili demokratska.

O svom životu i radu u iseljeništvu dr. Juraj Krnjević govori u Hrvatskom listu, koji je utemeljio Bruno Bušić, a odgovorni urednik i glavni urednik bili su mu Rudolf Arapović i Zlatko Markus. U broju 9 i 10 godine 1980. Krnjević kaže:

»Ja sam u prvu svoju emigraciju otišao 1929. godine po umorstvu Stjepana Radića i po proglašenju kraljevske diktature, koja je zabranila svaku djelatnost HSS, makar joj je hrvatski narod na svim demokratskim izborima dao povjerenje. Naš je odgovor bio, mi moramo nastaviti djelovati pa makar izvan domovine. ...Mene je Radić uveo u diplomatsku djelatnost kada me je 1924. godine uzeo kao pomoćnog delegata na godišnje vijećanje Lige naroda u Ženevi. Ja sam kasnije predstavljao Stranku na tom diplomatskom polju…«

Neprestani sukobi

»Nakon proglašenja kraljevske diktature početkom 1929. godine i zabrane svake političke djelatnosti u domovini (vodstvo HSS je odlučilo) da ja odem u izbjeglištvo i djelovao sam od 1929. do 1938. godine u Ženevi u Švicarskoj i odande vodio akcije među Hrvatima. U tom mi je radu mnogo pomoglo što su sve sjednice Lige naroda održavane u Ženevi. Tu sam sklopio uske veze s francuskim i engleskim delegacijama i tako sam otvorio vrata prema Francuskoj i Engleskoj.«

Dr. Juraj Krnjević, kao doktor prava i izvrstan znalac francuskoga i engleskog jezika, govoreći o svojoj ulozi u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u London, u tom intervju, među ostalim, kaže:

»Međutim, predstavnici srpskih stranaka nikako nisu mogli preboljeti udarac koji su doživjeli Beograd i Srbija u travnju 1941. godine, gdje su se baš srbijanske divizije raspale i da nisu pružile nikakvog otpora i general Nedić postao guverner Njemačke u Srbiji. I svu su krivnju bacali na Hrvate i kako sam im ja bio najbliži Hrvat, kojeg su svakog dana vidjeli, na sve moguće načine su mene napadali.

Nastojali su meni onemogućiti svaku hrvatsku djelatnost, prisiliti me da se čak odreknem sporazuma i da u ime hrvatskog naroda kao predstavnik njegove većine, prihvatim povratak na ono stanje koje je postojalo u Jugoslaviji prije sporazuma…«

Suradnja s Pavelićem

Dr. Krnjević dalje govori o neprestanim sukobima unutar članova izbjegličke vlade u Londonu, o svom memorandumu koji je dao engleskoj vladi u kojem iznosi koji gradovi i zemlje pripadaju Hrvatskoj bez obzira na to da li ona slobodna i demokratska ili u sklopu Jugoslavije.

U predgovoru tog memoranduma dr. Krnjević otvoreno govori da je postojala suradnja između njega u Londonu i dr. Ante Pavelića u Zagrebu i tvrdi, »da oni od NDH nisu u ovo vrijeme mene proglasili izdajicom hrvatskog naroda, nego da su se stavili sa mnom u vezu i pozvali me iz Londona da stvorimo hrvatsku vladu, i sve ono što je postojalo u okviru NDH, i da sve to padne pod okvir takve vlade...«

Veoma je važno istaći još neke stavove i tvrdnje dr. Krnjevića. O svom odnosu sa Šubašićem on kaže:

»Ja sam odlučno osudio i razišao sam se sa Šubašićem, kojeg su strani uplivi kao bivšeg bana Hrvatske izrabili da potpiše sporazum s Titom, kojim je, po shvaćanju oni ljudi koji su slali Šubašića na razgovore s Titom, prenesen legitimitet, tj. opravdanje da Tito stvori državu, kao sporazum s jedne strane s legalnim predstavnikom Hrvatske, a s druge strane s pobjednicima u ratu, čega Tito ne bi nikako imao i bio u svijetu proglašen nasilnikom, da Šubašić toga čina nije počinio.

Šubašić je bio ne samo slavohlepan, nego i politički kratkovidan. Kad se je vratio sa sastanka s Titom i slavodobitno mi u Londonu došao pokazati taj sporazum, rekao sam mu da je počinio izdaju nad hrvatskim narodom, nad predsjednikom Radićem, na čijoj je listi bio izabran za navodnog zastupnika, i nad predsjednikom Mačekom, svojim osobnim prijateljem.

Čak, štoviše, javno sam ga osudio, njega i sve one koji su povjerovali u taj sporazum i vratili se u domovinu kada je Tito stvorio svoju vladu u Beogradu. Ja sam ostao gotovo sam u Londonu.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 24. rujna 2004.)