51. nastavak

Djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa

Hrvatsko je iseljeništvo – zbog življenja u građanskodemokratskom okruženju zapadnog svijeta – bilo jedini dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je imao stvarne pretpostavke za djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa. Dodatni poticaj u tom pogledu predstavljali su poslijeratni naraštaji hrvatskih iseljenika koji su bili prinuđeni u dva velika vala napustiti Hrvatsku i Jugoslaviju

Piše: Josip Jurčević

Hrvatsko iseljeništvo, naročito njegov doprinos uspostavi samostalne hrvatske države, pripada nizu iznimno važnih tema suvremene hrvatske povijesti koje su u velikoj mjeri znanstveno neistražene, te u hrvatskoj javnosti veoma rijetko i neobjektivno predstavljane. Kako bi se donekle premostila takva situacija, potrebno je uvodno istaknuti nekoliko činjenica.
Hrvatska pripada skupini europskih zemalja iz kojih se tijekom cijelog 20. stoljeća događao proces iseljavanja. Tako je iseljavanje jedno od glavnih obilježja hrvatske povijesti 20. stoljeća.
Iseljavanje iz Hrvatske događalo se pod izravnim ili posrednim pritiskom nepovoljnih političkih uvjeta u domovini, a iseljenički valovi bili su usmjereni zapadnom svijetu koji je bio politički stabilniji i gospodarski razvijeniji.
Budući da je velika većina iseljenih Hrvata odlazila iz domovine protivno svojim osjećajima, željama i vrijednosnim nazorima, razumljivo je što su nastojali zadržati svakovrsnu povezanost s domovinom. To se najjednostavnije može prepoznati u organiziranim oblicima društvenoga, kulturnoga, vjerskoga i političkog iseljeničkog života koji se temeljio na hrvatskom nacionalnom identitetu.
No organizirani hrvatski iseljenički život je osim njegovanja identiteta i uspomena imao i svrhu izravnog i što intenzivnijeg djelovanja na promjenu stanja u domovini. Tako su i nepolitičke organizacije hrvatskog iseljeništva svoje glavne snage često usmjeravale na postizanje političkih učinaka u domovini.
U razdobljima do 1945. političke koncepcije koje su u hrvatskom iseljeništvu zastupane u vezi s hrvatskim pitanjem idejno su i organizacijski slijedile, odnosno oponašale okvire koji su nastali i postojali u domovini. Tako se i u hrvatskom iseljeništvu u prvoj polovici 20. stoljeća raspon koncepcija kretao od zagovaranja hrvatske državne samostalnosti do zagovaranja potpuna utapanja hrvatske državnosti (pa čak hrvatskog etničkog i nacionalnog identiteta) u širim državnim tvorevinama.
Posebno je znakovito istaknuti kako se u 20. stoljeću niti jedan prijelomni državnopolitički događaj na hrvatskim prostorima nije dogodio bez bitnog sudjelovanja hrvatskog iseljeništva. O tome razvidno svjedoče slijedeće činjenice. U završnim pripremam za ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju jedan od glavnih aktera bio je Jugoslavenski odbor koji su u iseljeništvu ustrojili hrvatski političari (Ante Trumbić, Frano Supilo, Hinko Hinković, Ivan Meštrović i dr.), a cjelokupno djelovanje Jugoslavenskog odbora financirale su hrvatske iseljeničke organizacije iz Južne Amerike.
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Ustaški pokret bili su glavni nositelji promjena i događanja na hrvatskim prostorima u razdoblju Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.). KPJ je od kraja 1920. na području Hrvatske (i prve Jugoslavije) mogla djelovati samo ilegalno te je njeno rukovodstvo do pred sam rat uglavnom boravilo i održavalo partijske kongrese i konferencije u iseljeništvu; od Moskve do Pariza. Isto tako, čelništvo Ustaškog pokreta (Ante Pavelić, Branimir Jelić i dr.) je neposredno nakon osnivanja organizacije u Hrvatskoj otišlo u iseljeništvo (1929.) te se pokret dalje ustrojavao u zapadnoeuropskim državama i na američkim kontinentima, a međuratno djelovanje u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) bilo mu je ilegalno.
Za čin međunarodnog priznanja nove jugoslavenske (komunističke) vlasti (početak ožujka 1945.) ključni su, među ostalim, bili pregovori Tita i Ivana Šubašića, tada iseljenoga hrvatskog HSS-ovca koji je u predratnim godinama bio ban Banovine Hrvatske.
Tijekom rata Šubašić se i u javnim istupima postupno približavao jugoslavenskim komunistima te je pored drugih osoba i organizacija (primjerice, Hrvatske sekcije unutar Komunističke partije SAD-a) utjecao na povećavanje materijalne i lobističke potpore koju su jugoslavenskoj komunističko-partizanskoj strukturi davali američki Hrvati.
Prema tome, ritam praktičnoga političkog događanja, teorija, dvojbi i zabluda u domovini usporedno se odvijao i u hrvatskom iseljeništvu. No ta usporednost nije se odnosila samo na političku razinu do 1945., nego cjelokupno kulturološko djelovanje hrvatskog iseljeništva i golema materijalna pomoć koja je kontinuirano u različitim oblicima iz iseljeništva stizala u domovinu tijekom cijelog 20. stoljeća, svjedoče o dubokoj povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske.
Osim spomenutih razloga, korištenje naziva iseljena Hrvatska temelji se i na procjenama stručnjaka, prema kojima danas diljem svijeta živi od četiri do pet milijuna iseljenih Hrvata i njihovih potomaka koji su očuvali obilježja hrvatskoga nacionalnog identiteta.
Na temelju ukratko naznačenoga povijesnog konteksta lakše je prepoznati značenje koje je hrvatsko iseljeništvo imalo za cijeli hrvatski nacionalni korpus od 1945. do 1990. U tom razdoblju Hrvatska je bila dio Jugoslavije kojom je upravljao totalitarni komunistički režim koji je imao potpuni monopol nad svim oblicima društvenoga i državnog života.
Vodstvo KPJ/SKJ je svim oblicima represije onemogućavalo artikulaciju društvenih interesa koji nisu pripadali centraliziranom partijskom okviru, te su tako u Hrvatskoj ostajali nerješavani nacionalni, socijalni, kulturni, gospodarski, sindikalni i drugi naslijeđeni i novonastali problemi.
U takvim, izrazito nepovoljnim okolnostima koje su prevladavale u Hrvatskoj, hrvatsko je iseljeništvo – zbog življenja u građanskodemokratskom okruženju zapadnog svijeta – bilo jedini dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je imao stvarne pretpostavke za djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa. Dodatni poticaj u tom pogledu predstavljali su poslijeratni naraštaji hrvatskih iseljenika koji su bili prinuđeni u dva velika vala napustiti Hrvatsku i Jugoslaviju.
Prvi val iseljavanja dogodio se neposredno nakon završetka rata, kad je pred komunističkom represijom veliki broj hrvatskih civila i vojnika uspio izbjeći u zapadni svijet. Drugi iseljenički val iz Hrvatske pokrenuo se sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, jer je jugoslavenski režim bio prinuđen otvoriti granice zbog neuspješnosti svoga upravljačkog modela i nastaloga socijalnog nezadovoljstva koje se nastojalo ublažavati masovnim odlascima stanovništva na tzv. privremeni rad u inozemstvo.
Tako je u hrvatsko iseljeništvo došao mladi naraštaj koji je brzo postajao nositeljem hrvatskoga svekolikog društvenog života u iseljenoj Hrvatskoj.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 28. listopada 2004.)