42. nastavak

Vizionarskim idejama protiv umjetnoga jedinstva

Smisao, filozofiju, put i cilj Hrvatskoga narodnog otpora najbolje je definirao sam general Drinjanin: »Naš stav je jasan, rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima i neokomunistima, rušiti je sa svakim koji ju ruši. Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema pravo opstojati - onda je to samo i jedino Jugoslavija«

Piše: Marin Sopta

Na osnivačkoj sjednici Općinske konferencije Saveza komunista Rijeke 20. siječnja 1968. sekretar Izvršnog komiteta CKSK Hrvatske Miko Tripalo je rekao:

»Isto tako i među nama, učesnicima NOB-a ima nažalost pojedinaca koji se s ničim ne slažu što se sada radi; koji za sve ono što se u Jugoslaviji dogodilo nalaze samo loše riječi; koji su ogrezli u kritizerstvu i samim tim pokazali da su potpuno demoralizirani i da nema nikakvog razloga da ostanu u Savezu komunista...

Moramo više da se zamislimo nad jednom tendencijom u emigraciji koja u stvari nudi jednu antikomunističku i antijugoslavensku moderniju platformu. Ako proučavate materijale iz tih krugova primijetit ćete da oni također pričaju o decentralizaciji, o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, da još neke parole izbacuju, ali im pridaju dvije koje privlače pažnju.

To je jedan krajnji nacionalizam i šovinizam koji se svodi na razbijanju Jugoslavije i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i s druge strane, na antikomunizam u smislu oslonca jedne takve države na Zapad, na kapitalističke zemlje. Naravno da neke od tih parola, a tu se vječito koriste i neki naši unutrašnji nedostaci, mogu da zavaraju jedan broj ljudi. Zbog toga mi moramo jasno da kažemo o čemu se radi.«

I stvarno, ako se listaju službena stranačka glasila i publikacije iz toga vremena, osobito Obrana i Drina Press, publikacije koje su pripadale Hrvatskom narodnom otporu, bez dvojbe se može zaključiti da je Tripalo u svojoj ocjeni hrvatske političke emigracije bio u pravu.

Analize i stavovi koje su iznosili u Obrani suradnici poput prof. dr. Miljenka Dabe Peranića, poznatog pjesnika Envera Mehmedagića, Žarka Šimata, Marijana Mikca, prof. Mirka Meheša, pukovnika Ivana Štira, dr. fra Graciana Raspudića, dr. fra Kvirina Vasilja, dr. fra Otona Knezovića i mnogih drugih, a naročito generala Vjekoslava Maksa Luburića, poznatijeg kao general Drinjanin, bili su većini u hrvatskom političkom emigrantskom establišmentu više nego kontroverzni, a u biti ti stavovi i ideje bili su vizionarski i revolucionarni, što će bliža budućnost pokazati.

Smisao, filozofiju, put i cilj Hrvatskoga narodnog otpora najbolje je definirao sam general Drinjanin:

»Naš stav je jasan, rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima i neokomunistima, rušiti je sa svakim koji ju ruši. Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema pravo opstojati - onda je to samo i jedino Jugoslavija.«

Sama pomisao suradnje s hrvatskim komunistima ili pak s Rusima u stvaranju slobodne i suverene Hrvatske države doživljavala se u to vrijeme u redovima hrvatske političke emigracije kao »istočni grijeh«. No general Drinjanin, koliko je god to bilo moguće, izbjegavao je jalove rasprave sa svojim kritičarima o toj strategiji i pravcu u kojemu je vodio Hrvatski narodni otpor zbog toga što, prema riječima njegova bliskog suradnika Envera Mehmedagića, »Hrvatski narodni otpor ne smatramo... emigrantskom organizacijom, već budućim hrvatskim protagonistom.«

Do podjele u hrvatskoj političkoj emigraciji svakako je moralo doći ne samo zbog ideoloških, generacijskih i nekih drugih objektivnih razloga nego i zbog stava Hrvatskog narodnog otpora što se tiče pitanja – je li je moguće stvoriti jedinstvo hrvatske emigracije. S tim u svezi stav Hrvatskoga narodnog otpora najbolje je definiran u odgovoru Envera Mehmedagića:

»Nikada nije bilo moguće stvoriti apsolutno jedinstvo. To nije bilo moguće ni u našoj prošlosti, a to nije moguće niti danas u domovini ni u emigraciji. Ali je moguće stvoriti jedinstven nastup ljudi prožetih istim idealima, a budućnost, odnosno buduća pokoljenja iznijet će svoj konačni sud tko je od nas bio u pravu, a tko ne.«

Hrvatski narodni otpor nije izbjegavao suradnju s drugim političkim skupinama u hrvatskoj emigraciji, dapače njegovo vodstvo sudjelovalo je kako u osnivanju Hrvatskoga narodnoga vijeća tako i Hrvatskoga državnoga pokreta. Vodstvo je vodilo računa da ne bude rob ideje lažnog i umjetnog jedinstva, pa je zato veoma često bilo inicijatorom novih ideja i puteva u borbi za hrvatsku slobodu.

Prioritet rada Hrvatskoga narodnoga otpora bila je domovina – kako uspostaviti kontakte i suradnju s domovinskim snagama hrvatskoga otpora. U tom kontekstu zanimljivo je iznijeti razmišljanja Envera Mehmedagića, koje je on iznio u glasilu Obrana broj 147 u siječnju 1971. odgovarajući na pitanje »Može li emigracija stvoriti soluciju domovini«.

Rekao je: »Smatram emigraciju dijelom domovine i prema tome koliko upliva ima emigracija na domovinu, jednak upliv ima domovina na emigraciju. Radi se o 'pretakanju ideja', o traženju 'puta solucije', jer kao što nije sve negativno u emigraciji, tako nije sve negativno ni u domovini. Smatram da naš vrhovni cilj mora biti napor za postignuće potpune asimilacije emigracije s domovinom.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 18. listopada 2004.)