12. nastavak

Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu

U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih političkih stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda. Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima

Piše: Marin Sopta

Glavni i osnovni cilj osnivanja i rada hrvatskih političkih stranaka u emigraciji naročito poslije završetka Drugog svjetskog rata, zasnivao se na promicanju ideje slobodne demokratske suverene Republike Hrvatske. Bez obzira na retoriku, ideološke razlike koje su postojale među glavnim i najutjecajnijim strankama u iseljeništvu , kao i različite metode rada, sve su one u svom programu negirale su bilo kakvu Jugoslaviju kao možebitnu soluciju za budućnost hrvatskog naroda i domovine Hrvatske.
Također je važno istaći da su njihova vodstva i mnoštvo članova bili uvjereni da će se o sudbini Hrvatske i njenoj budućnosti odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskim zajednicama i središtima stranaka u Buenos Airesu, New Yorku, Torontu, Münchenu ili Melbourneu.
U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih politički stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda.
Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima.
Uz dobro planirane i uspješno izvedene akcije, bilo je i akcija koje su nastale kao proizvod frustracija, nemoći, političkog neznanja i neiskustva, da i ne spominjemo one koje su organizirali i isprovocirali agenti i provokatori jugoslavenske tajne policije Udbe.
Među mnogim aktivnostima u legalnom i javnom djelovanju hrvatskih političkih stranaka treba istaknuti neke koje su bile karakteristične i koje su davale ton djelovanju tih stranaka.
Uz veliku publicističku djelatnost, treba na prvom mjestu istaći tradicionalne proslave 10. travnja, kao Dana hrvatske državnosti.
Na tim su proslavama često bili ugledni gosti iz političkog života država u kojim su Hrvati živjeli, a na jarbolu ispred gradskih vijećnica taj dan vijorila se hrvatska zastava. Prisutnost gradonačelnika i ministara vlada svaki je put izazivala oštru reakciju jugoslavenskih veleposlanika koja je tradicionalno završavala slanjem prosvjedne note ministarstvima vanjskih poslova tih zemalja.
Kada je 1968. godine tadašnji guverner američke države Kalifornije Ronald Reagan službeno proglasio 10. travnja kao Hrvatski dan nezavisnosti, službeni Beograd je bjesnio i prijetio prekidom diplomatskih veza između SAD-a i Jugoslavije, što se, dakako, nikad nije ostvarilo.
Svake godine na godišnjicu Bleiburške tragedije, zahvaljujući hrabrosti, odanosti i upornosti malobrojnih članova počasnog Bleiburškog odbora organizirana je komemorativna misa na mjestu tragedije u kojoj je, prema pisanju američkoga generala Charlesa A. Willoughbyja (1968.), ubijeno više od sto tiuća nedužnih hrvatskih civila i nenaoružanih vojnika.
Na toj bi se godišnjoj komemorativnoj misi okupilo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata koji su za tu prigodu znali doći iz čitavog svijeta da bi odali počast članovima svojih obitelji.
Zahvaljujući toj aktivnosti Bleiburškog počasnog voda, mnogi Hrvati, naročito oni koji su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili na privremeni rad u europske zemlje, prvi put su čuli istinu o tom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti.
Koliko je ta aktivnost nekoliko ljudi smetala jugoslavenskim vlastima koje su pošto-poto nastojale spriječiti da istina o Bleiburškoj tragediji ostaje javna tajna, najbolje svjedoči i tragična smrt hrvatskoga političkog emigranta Nikice Martinovića 1975. godine.
Nikica Martinović je poput stotine tisuća drugih Hrvata, kao žestok protivnik komunizma uspio pobjeći 1945. godine iz Jugoslavije. Smjestio se u Klagenfurtu gdje je s vremenom otvorio cvjećarnicu. Njegov jedini grijeh je bio što je bio Hrvat, koji je u početku sam, u sklopu svojih mogućnosti, nastojao upoznati Hrvate i čitav slobodan demokratski svijet o komunističkim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Kasnije, uz podršku malo istomišljenika formira Bleiburški počasni vod te uz financijsku pomoć iseljenika iz čitavog svijeta kupuje zemljište na kojem postavljaju mramornu ploču.
Okrutnim ubojstvom Nikice Martinovića, kojeg je ubio profesionalni Udbin ubojica, službene jugoslavenske vlasti su htjele kao i u prethodnim slučajevima poslati jasnu poruku hrvatskim političkim aktivistima u iseljeništvu da prestanu sa svojim radom. No Martinovićevo ubojstvo, iza kojeg je ostala obitelj s četvoro djece, izazvalo je ogorčenost u redovima hrvatske političke emigracije i postiglo suprotan efekt od očekivanoga. Svibanjski susreti na Bleiburškom polju poslije Martinovićeve smrti, postali su masovniji.
Kao jedna od karakteristika djelovnja hrvatskih političkih stranaka bile su i organizacije javnih prosvjeda širom svijeta ispred zgrada jugoslavenskih veleposlanstava u svijetu, u povodu jugoslavenskoga državnoga praznika 29. studenoga, Dana Republike.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 11. rujna 2004.)