05. nastavak

Protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo emigracija iz 1945.

Vodstvo Hrvatskoga narodnog vijeća izabrano u Bruxellesu nije bilo politički homogeno nego pluralističko. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši ustaški »omladinac« Janko Skrbin, dok je na mjesto predsjednika Sabora izabran bivši partizanski »omladinac« Franjo Mikulić. Iako su shvatili svu važnost uključivanja proljećara u Hrvatsko narodno vijeće, pa i u vodstvenu strukturu, dio starije generacije u emigraciji bio je spreman prihvatiti novodošle i mlađu generaciju, no s time da bude pod njihovim vodstvom, daleko u drugom planu

Piše: Ivan Čizmić

Zahvaljujući izboru četvorice proljećara, Drugi je sabor predstavljao zbližavanje »stare« i »mlade« generacije i ideološki susret »desničara« s »ljevičarima«. Ta činjenica davala je svima nadu u što uspješniji rad u tom saborskom razdoblju, i u tom duhu se i održalo saborovanje.
Osim smjernica za budući rad, Drugi sabor donio je Poruku hrvatskom narodu i političku Rezoluciju o pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje. Izglasana je isto tako rezolucija u kojoj se osuđuju anonimni napadaji u tisku i širenje lažnog sumnjičenja dužnosnika i članova Hrvatskoga narodnoga vijeća.
Izbor proljećara na visoke dužnosti u Hrvatskom narodnom vijeću pokazao je da su protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo oni koji su otišli u emigraciju 1945. godine. Hrvatsko narodno vijeće na taj je način igralo ulogu »mosta« između novije, ostkarađorđevske i starije hrvatske emigrantske generacije.
Odmah na početku Bruno Bušić, novoizabrani pročelnik Ureda HNV za promidžbu, pridaje osobitu pozornost hrvatskim radnicima po europskim zemljama (gastarbeiterima), i u tu svrhu počinje izdavati Hrvatski vjesnik u džepnom formatu i posjećivati mjesne organizacije po Europi. Istodobno radi na mnogim novim inicijativama, zahvaljujući ugledu koji je uživao i dobrim domovinskim vezama posredovanjem kojih je redovito dobivao povjerljive informacije.
Godinu dana prije Sabora u Bruxellesu, nekolicina hrvatskih emigranata u Sjedinjenim Državama otela je zrakoplov. Ta je otmica bila posljedica toga što je američki tisak ignorirao hrvatski pokret u Hrvatskoj i više-manje podržavao beogradski režim.
Da bi privukli pozornost svjetskoga tiska i ostalih medija, neki su članovi Hrvatskoga narodnoga otpora poduzeli očajnički teroristički korak. Za vrijeme weekenda od 10. do 12. rujna 1976. Zvonko Bušić, njegova žena Julienne, rođena u Americi, i još tri pomagača oteli su jedan TWA putnički zrakoplov, koji su, nakon polijetanja iz New Yorka, prisilili da sleti u Parizu. Otmičari su tražili da najveće američke novine objave njihov Appeal to the American People i posebnu deklaraciju. U njima su opisali hrvatsku borbu za slobodu. Tako su prisili svjetske medije da pišu o hrvatskom pitanju.
Nažalost, u New Yorku na Grand Central Stationu (kolodvor), jedan je policajac poginuo od bombe što su je otmičari ondje ostavili. U Parizu su otmičari uhićeni i poslije im je u New Yorku suđeno.
Nakon otmice TWA-ova zrakoplova na Zapadu i u Americi mnogo se pisalo o složenom hrvatskom problemu unutar Jugoslavije . Teško je reći koliko je taj čin zračnog gusarstva (air piracy) koristio hrvatskom pitanju. To se odnosi i na kasniji hrvatski teroristički napad na jugopredstavništvo blizu Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Hrvatski tisak i većina hrvatskih organizacija načelno su osuđivali i ograđivali se od terorističkih akcija.
Zbog čestih otmica zrakoplova međunarodna javnost je tada oštro osuđivala svaki teroristički čin i držanje talaca.
Hrvatski napad na TWA pao je u vrlo nezgodno vrijeme, ali se nije dogodio slučajno. Bilo je to 1976., kada je Amerika slavila svoju 200. obljetnicu neovisnosti. Šačica mladih hrvatskih rodoljuba, među njima i jedna Amerikanka, željeli su tako upozoriti Sjedinjene Države da se i Hrvatska bori za neovisnost i da bi je Amerika trebala u tome podržati i izvući je iz okvira Jugoslavije .
Nešto kasnije, tijekom 1980. i 1981. godine, uslijedila su masovna uhićenja članova Hrvatskoga narodnoga otpora u Sjedinjenim Državama i Kanadi pod optužbom da su bili umiješani u terorizam u SAD-u, odnosno da su sudjelovali u pravljenju i podmetanju eksplozivnih naprava u prostorije jugoslavenskog konzulata, jugoslavenske banke i drugih jugoslavenskih ustanova, kao i u prostorije navodno projugoslavenski orijentiranih hrvatskih iseljenika.
Radikalne aktivnosti hrvatskih emigranata neposredno su se odrazile na odnose u Hrvatskom narodnom vijeću.
Vodstvo HNV-a izabrano u Bruxellesu nije bilo politički homogeno nego pluralističko. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši ustaški »omladinac« Janko Skrbin, dok je na mjesto predsjednika Sabora izabran bivši partizanski »omladinac« Franjo Mikulić. Iako su shvatili svu važnost uključivanja proljećara u Hrvatsko narodno vijeće, pa i u vodstvenu strukturu, dio starije generacije u emigraciji bio je spreman prihvatiti novodošle i mlađu generaciju, no s time da bude pod njihovim vodstvom, daleko u drugom planu.
Riječ je o tzv. minimalistima, koji su zagovarali isključivo političko djelovanje Hrvatskoga narodnoga vijeća i oslonac na zapadne političke čimbenike. Među njima su bil urednici i glavni suradnici Hrvatske revije, časopisa na španjolskom jeziku Studia Croatica i londonskog polumjesečnika Nova Hrvatska.
Ta skupina nije bila politički potpuno određena, ali su ipak među njima prevladavali »minimalisti«, posebice urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan.
Još na zasjedanju Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća 1975. u Torontu izabran je za pročelnika Ureda HNV za tisak i promidžbu Jakša Kušan. Mnogi se nisu slagali s političkom linijom Nove Hrvatske, ali su priznavali da je riječ o kvalitetnom listu, pa su postojale velike nade da će taj izbor dati novi impuls zajedničkom radu na propagandističkom polju.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 3. rujna 2004.)