19. nastavak

Sljepilo, otvorena mržnja i sadistička ubojstva

I druge su komunističke države, naročito one koje su pripadale Varšavskom paktu poput Poljske, Mađarske i Čehoslovačke, imale mnogobrojno političko iseljeništvo i jake organizirane lobije u zapadnodemokratskom svijetu. Oni su bili žestoki protivnici komunizma u svojim zemljama, ali ipak vlasti tih država nisu nikada ili su se veoma rijetko služile političkim likvidacijama

Piše: Marin Sopta

U nastavku otvorenoga pisma kancelaru Savezne Republike Njemačke Willyju Brandtu piše:

»Da se takva kriminalna djelatnost jedne strane sile mirno podnosi na području 'demokratski' uspostavljene vlade Savezne Republike Njemačke, uznemirujući je omen, znak koji ne govori dobro na korist slobode i pravde i koji podsjeća na nedavno doba njemačke prošlosti kada su nade čovječanstva za slobodom i pravdom iščezavale na sličan način.

Još je više uznemirujuće kada se doznaje da bonnska vlada, umjesto da traži počinitelje zločina nad Hrvatima na zapadnonjemačkom području, progoni hrvatske stanovnike Savezne Republike, koje beogradska vlada optužuje da su navodno počinili zločine u 'Jugoslaviji', i da, čak više, priprema zakon o izručenju kriminalaca s Jugoslavijom u tom smislu.

Jugoslavenske komunističke zločine, prije svega zločin genocida nad hrvatskim narodom nakon Drugoga svjetskoga rata, dovoljno su osvijetlili hrvatski i njemački autori, te je bonnska vlada morala već upoznati notorne kriminalne zasade vlastodržaca u Beogradu.

Sramotno pregovarati s tim kriminalcima na račun života hrvatskih izbjeglica u Njemačkoj bila bi najveća pragma koju Bonn nudi a usluge istoku, pragma, koju povijest neće oprostiti.«

»S obzirom na uznemirujuće i eksplozivno stanje«, nastavlja se u pismu Brandtu, »koje se razvilo zbog pomanjkanja brige za zaštitu hrvatskih stanovnika i građana Savezne Republike, Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku umoljava Vašu Ekselenciju, da poduzme potrebne djelotvorne mjere za popravak tog stanja, a za provedbu toga predlaže sljedeće akcije:

Prvo, da Vlada Savezne Republike Njemačke obavijesti svoje građane o istinskim motivima umorstava i pokušaja umorstava hrvatskih građana Njemačke i da javno ustanovi da je vlada SFR Jugoslavije odgovorna za te zločine.

Drugo, da se uhite ubojice i podnese optužnica protiv onih koji su još u Zapadnoj Njemačkoj; da se podnese optužba protiv ubojica koji su pobjegli u Jugoslaviju; da se od jugoslavenske vlade zatraži da ubojice privede sudu.

(Zapadnonjemačka kriminalistička policija otkrila je sljedeće jugoslavenske agente koji su počinili ubojstva u Njemačkoj i pobjegli u Jugoslaviju:

Stefan Palfi, Ratomir Stanišić, Vinko Marvičić i Gizela Syparek u vezi s pokušajem umorstva dr. Berislava Deželića i njegove obitelji; Jozo Cvitanović zbog umorstva Marijana Šimundića; Milan Vukoja zbog umorstva Hrvoja Urse; Ivan Galić zbog umorstva Nahida Kulenovića.)

Treće, da se pošalje otvoreno pismo (nota) jugoslavenskoj vladi i protestira zbog kriminalne i provokatorske djelatnosti Udbinih agenata na zapadnonjemačkom državnom području.«

»Četvrto, da se odstrane svi Udbini agenti s područja Zapadne Njemačke.

Peto, da se prekinu diplomatski odnosi, uključivši i radne ugovore, s Jugoslavijom ako se nastavi s Udbinim kriminalnim djelovanjem na državnom području Zapadne Njemačke.

Šesto, da se prestane s diskriminirajućim akcijama protiv hrvatskih izbjeglica u Zapadnoj Njemačkoj, te da se obustavi priprema za donošenje posebnoga njemačkog zakona (Lex Croata) prema kom bi se legalno omogućilo izručivanje Hrvata iz Njemačke u Jugoslaviju, i to prema izboru (lažnoj optužbi) Beograda, čime bi se ugrozila osobna sloboda i civilna prava hrvatskih stanovnika Zapadne Njemačke.

Sedmo, da se odmah puste na slobodu Ivan Kutuzović, Žarko Odak, Božidar Pašalić, Dane Šarac i Marko Uremović protiv kojih se vodi sud u Ravensburgu zbog navodnih zločina počinjenih u Jugoslaviji.

Osmo, da se pruži osobna zaštita dr. Branimiru Jeliću, predsjedniku Hrvatskog narodnog odbora, i Anti Vukiću, predsjedniku Ujedinjenih Hrvata Njemačke, a također da se pruži zaštita i pravno jamči svim Hrvatima i njihovim obiteljima u Saveznoj Republici Njemačkoj protiv daljnjih napadaja stranih i domaćih neprijateljskih sila.

Daljnja neaktivnost i šutnja njemačke vlade u vezi s tim kriminalom može samo značiti da Bonn potpuno surađuje s Beogradom u 'eksterminiranju nepodobnih Hrvata' (vidjeti: Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.), i da tom suradnjom postaje namjernim pomagačem u provođenju jugoslavenskog plana za potpuno uništenje hrvatskog naroda.«

Otvoreno pismo njemačkom kancelaru Willyju Brandtu potpisali su Theodore Božidar Abjanić i Stephen W. Skertić, izvršni predsjednik i izvršni tajnik Sjevernoameričkoga vijeća za nezavisnu Hrvatsku .

Bez ikakve dvojbe, ubojstva hrvatskih emigranata imala su političku sudbinu. Sljepilo, otvorena mržnja i sadistička ubojstva kojima su se jugoslavenske vlasti obračunavale sa svojim političkim protivnicima teško je razumjeti, a još teže objasniti.

I druge su komunističke države, naročito one koje su pripadale Varšavskom paktu poput Poljske, Mađarske i Čehoslovačke, imale mnogobrojno političko iseljeništvo i jake organizirane lobije u zapadnodemokratskom svijetu. Oni su bili žestoki protivnici komunizma u svojim zemljama, ali ipak vlasti tih država nisu nikada ili su se veoma rijetko služile političkim likvidacijama.

Možda objašnjenje lži u riječima prvoga partijskoga čovjeka Hrvatske Vladimira Bakarića, koji je u svom referatu na Desetoj plenarnoj sjednici CK SKH, održanoj u siječnju 1970., rekao: » Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa i kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovog rata. I najgora je po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija prema Jugoslaviji.

Razloge za tu težinu, taj karakter te emigracije, neću spominjati. Oni datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata, unutar same Hrvatske i raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnepogodnije vrijeme i da je zato i ta ogorčenost tako velika i emigracija tako velika.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 20. rujna 2004.)