15. nastavak

Nejasan pomirbeni stav prema hrvatskim komunistima

Svjesni da se zajednička sudbina ne može rješavati u »zatvorenim krugovima«, u političkim strankama ili pokretima u iseljenoj Hrvatskoj, kao niti u redovima hrvatskih komunista, nego zajednički i organizirano, poznati hrvatski intelektualac Enver Mehmedagić u Obrani, glasilu Hrvatskog narodnog otpora, analizirajući događaje u Jugoslaviji, zauzima pomirbeni stav prema komunistima u Hrvatskoj

Piše: Marin Sopta

Hrvatski iseljenici, onaj njihov dio koji je bio politički aktivan, a i ne samo oni, bili su svjesni da odgovornost za budućnost Hrvatske i njene istočne i zapadne granice ovisi o svim Hrvatima, o njenim građanima, u domovini i u iseljeništvu.

Bez obzira na to gdje su se zatekli, svi su bili izravni ili neizravni sudionici hrvatske tragedije.

Svjesni da se zajednička sudbina ne može rješavati u »zatvorenim krugovima«, u političkim strankama ili pokretima u iseljenoj Hrvatskoj, kao niti u redovima hrvatskih komunista, nego zajednički i organizirano, poznati hrvatski intelektualac Enver Mehmedagić u Obrani, glasilu Hrvatskog narodnog otpora u broju 15, srpnja 1971., koji je izlazio u Madridu, analizirajući događaje u Jugoslaviji, zauzima pomirbeni stav prema komunistima u Hrvatskoj što je već nekoliko godina bila službena orijentacija organizacije kao i Hrvatskoga narodnog odbora na čelu s dr. Brankom Jelićem.

Evo što, među ostalim, Mehmedagić piše: »Ima još stanovitih pojedinaca, kojima nije jasan naš pomirbeni stav prema hrvatskim komunistima , iako ovaj nije nov, već je okosnica našeg političkog pokreta unazad dosta godina. Temeljen je na političkom realizmu, temeljen je na činjenici, da hrvatsi komunisti 'postoje' i da su jedina organizirana politička snaga, koja dominira u domovini«.

Još prije prigodom izlaganja Mike Tripala pred političkim aktivom SR Makedonije u Skopju, 24. studenoga 1967. godine, čije dijelove izlaganja prenosi Obrana, prof. dr. Miljenko Dabo Peranić, istaknuti član Otpora, brani stavove Mike Tripala jer se bori za ravnopravnost Hrvatske u Jugoslaviji. Davati takve komentare u redovima hrvatske političke emigracije ne samo da je bilo revolucionarno, ono je bilo pogubno.

Međutim, mora se priznati gledajući iz današnje perspektive ono je bilo proračunato, da ne kažem vizonarsko. Evo kako Peranić objašnjava, odnosno brani Tripalove stavove:

»Mi možemo napadati Tripala što ne odijeli Hrvatsku od Jugoslavije, to što je stoljetna hrvatska želja. Želje su pak jedno, stvarnost drugo. Da li stvarno on to danas može učiniti? Da je na njegovom mjestu uzmimo Artuković – da li bi se on upustio u otvoreni rat s Jugoslavijom? O tome bi razbijao glavu i sam Artuković, jer ne uspjeti znači stvoriti novi Bleiburg. Zato kad Tripalo kaže: 'Pokušali smo da…. pobijedi orijentacija koja će značiti odlučan kurs na samoupravljački socijalizam, to je veliki korak naprijed.' Tripalo govori u futuru, dakle priznaje da je Hrvatska bila neravnopravna u Jugoslaviji, te da će to biti – a to je za prilike u komunističkoj Jugoslaviji, doista veliki korak naprijed«.

Nakon što je Hrvatski književni list, broj 6, zaplijenjen, Obrana je za svoje čitatelje i simpatizere tiskala kompletan broj, a nudeći svojim čitaocima valjano objašnjenje.
Nastojeći uspostaviti izravne ili neizravne kontakte s istaknutim i vodećim pojedincima iz kulturnoga, sportskoga života Hrvatske, jer iz političkog je bilo nemoguće, niti je postojala ikakva volja za suradnju, na poziv Sveučilišta York u Torontu, održao je dr. Ivan Supek nekoliko predavanjana engleskom i hrvatskom jeziku na nekoliko sveučilišta u Sjevernoj Americi. Organizator i inicijator posjeta bio je Marin Sopta, troškove putovanja i gostovanja u raznim gradovima Sjeverne Amerike snosile su diskretno hrvatske zajednice. U prepunoj sveučilišnoj dvorani York sveučilišta okupilo se više od petsto slušatelja, većinom kanadskih studenata da čuju Supekovo predavanje na temu »Europa bez granica«. Predavanje je naišlo na veliki odjek kod prisutne publike, što se vidjelo u raspravi nakon završenog predavanja.

Drugo predavanje Supek je održao na hrvatskom jeziku s temom »Veliki hrvatski humanisti i njihov značaj danas«. Dr. Supek održao je još predavanja u Ottawi, koje mu je organizirao pokojni Gojko Šušak, Montrealu, Detroitu i Bostonu. No što je još važnije od predavanja koje ne želim omalovažavati, dr. Supek je bio voljan izravno se susresti i razgovarati s Hrvatima bez obzira na njihova politička uvjerenja.

U tim razgovorima koji su bili veoma dinamični, konstruktivni, informativni i koji su se vodili u prijateljskom, srdačnom i veoma tolerantnom okružju izašli su na vidjelo ne samo razlike u mišljenjima o situaciji u domovini i budućnosti hrvatskog naroda, nego i veliki nepoznavanje i strah koji je postojao na relaciji možebitne otvorene suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske.

Da je taj strah bio i opravdan promatrajući iz Supekove perspektive potvrđuje i članak koji je izašao u Vjesniku, 14. rujna 1986. godine pod naslovom »Idejni zagrljaji sa zločincima«.

U njemu novinar Nino Pavić, među ostalim, piše: »Da li je moguće da između jednog zloglasnog ustaškog koljača poznatog po nečuvenim zvjerstvima prema nevinom civilnom stanovništvu i jednog dugogodišnjeg člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bivšeg rektora Sveučilišta u Zagrebu, poznatog fizičara i zakletog borca za mir, humanizam, postoji neka veza ili čak suglasnost? Teško je vjerovati da između Maksa Lubrića i dr. Ivana Supeka, dviju osoba koje su se po svakoj historijskoj pameti morale naći na suprotnim političkim stranama (a u jednom razdoblju, za vrijeme Drugog svjetskog rata, doista su tamo i bili) može ikada doći do 'historijskog kompromisa'.

Ono što će desetljećima poslije ratnog vihora ujediniti neke otpadnike iz komunističkog pokreta i ustaške emigrante je politika 'nacionalnog pomirenja' i pokušaji širokog okupljanja na nacionalističkoj osnovi koje, u krajnjoj liniji nema drugog cilja nego ukidanja 'druge Jugoslavije' tvorevine 'komunističkih ekstremista i uspostavljanje nacionalne hrvatske države. Polazišta s kojih su krenuli Supek i Luburić bitno su različita, ali neumoljiva politička logika dotjerala ih je, međutim, na isti cilj… Emigrantska hrvatska politička scena suviše je uska, kompromitirana i razdijeljena međusobnim borbama, a da bi mogla predstavljati bilo kakvu realnu snagu i političku alternativu sama za sebe.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 15. rujna 2004.)