36. nastavak

Hrvatske akcije velikoga propagandnog učinka

Događaji u domovini nakon zatvaranja i progona pripadnika i simpatizera hrvatskoga proljeća još više su naelektrizirali i pojačali antijugoslavensko raspoloženje među hrvatskim iseljenicima. U takvim prigodama dva mlada hrvatska domoljuba Marijan Buconjić, član HRS-a, i Ivan Jukić, član HNO-a, oba iz New Yorka, odlučili su se na promidžbenu akciju, kako bi svratili pozornost američke i svjetske javnosti na neriješeno hrvatsko pitanje

Piše: Marin Sopta

Hrvatska republikanska stranka imala je svoje podružnice i članstvo više-manje u svim hrvatskim zajednicama u iseljeništvu. Osim Republike Hrvatske, stranka je također imala svoje publikacije: Rakovica je izlazila u Buenos Airesu, Hrvatska budućnost u Los Angelesu, a Naš put, koji su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu. Poslije je Naš put postao neovisan list, no ipak je nastavio davati podršku idejama i programu Hrvatske republikanske stranke.

Pod utjecajem ideja i programa Ivana Oršanića pokrenut je u Washingtonu mjesečnik »Hrvatska borba«. Osnivač i glavni urednik bio je prijatelj i suradnik Brune Bušića iz studentskih dana u Zagrebu Rudolf Arapović. Veoma brzo Arapović i njegovi suradnici svojim stilom pisanja i beskompromisnim političkim stavovima došli su u sukob s glavnim središtem hrvatskoga političkog estabilishmenta tog vremena u Buenos Airesu, pa je njegova suradnja i povezanost sa HRS-om službeno prestala. U pripremama za osnivanje Hrvatskoga narodnoga vijeća stranka je aktivno uključena od prvog trenutka.

U prvim izborima za sabornike HNV povlači veoma lukave političke poteze. Naime, umjesto predsjednika HRS-a dr. Ive Korskog i glavnog tajnika Kazimira Katalinića, vodstvo se odlučuje da boje stranke nose mlada hrvatska majka troje djece, tada dvadesetšestogodišnja Alojzija Buconjić i glavni urednik Hrvatske borbe tridesetdvogodišnji Šime Betina. Bio je to izvrstan potez, jer su oba kandidata bila izabrana u HNV.

Događaji u domovini nakon zatvaranja i progona pripadnika i simpatizera hrvatskoga proljeća još više su naelektrizirali i pojačali antijugoslavensko raspoloženje među hrvatskim iseljenicima. U takvim prigodama dva mlada hrvatska domoljuba Marijan Buconjić, član HRS-a, i Ivan Jukić, član HNO-a, oba iz New Yorka, odlučili su se za jednu promidžbenu akciju, kako bi svratili pozornost američke i svjetske javnosti na neriješeno hrvatsko pitanje.

Oni su u rujnu 1975. za vrijeme Opće skupštine UN-a, s balkona dvorane u kojoj je zasjedala, bacali letke na engleskom jeziku u kojima je bio sadržan prigodan tekst o hrvatskoj problematici. Bacali su ih uz uzvike na engleskom: »Živjela Hrvatska! Živjela slobodna Hrvatska!« Taj pothvat nadmašio je sva njihova očekivanja, imao je velik odjek u svjetskoj javnosti. Ugledni New York Times donio je izvještaj o toj akciji na naslovnoj stranici.

U jednom svom nastupu 1975. u New Yorku s temom »Borbom do slobode« dr. Korski je rekao:

»U današnjim prilikama nemoguće je da se Hrvati i Hrvatice sastanu na razmjeni misli o položaju hrvatskog naroda, a da ne iskrsne pitanje revolucije i opravdanosti takva procesa. Svaki razgovor o hrvatskoj budućnosti koji ne bi taknuo tu temu, bio bi nepotpun i zato manje vrijedan.«

A osnivač HRS-a Ivan Oršanić o revoluciji piše:

»Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja, da dadu život zakonima slobode. Mimo toga revolucije su zločin.«

Dva mlada člana stranke, Ilija Kokotović i Mile Nekić, odlučili su se za akciju koja će imati propagandnog efekta. Za gostovanja NK Veleža iz Mostara u Australiji u veljači 1976., tijekom susreta s australskom reprezentacijom, njih dvojica utrčala su u igralište s upaljenom jugoslavenskom zastavom. Australski tisak, televizija i radiopostaje, umjesto nogometnog izvještaja, opširno su donosili izvještaj o toj akciji dvojice Hrvata i o razlozima zbog kojih su to učinili.

Kada se uvidjelo da takve akcije imaju veći propagandni učinak nego stotine antijugoslavenskih prosvjeda u prigodi Dana Republike 29. studenoga, još jedan član HRS-a odlučio se za sličnu akciju. U vrijeme održavanja Olimpijskih igara 1976. u Montrealu, na rukometnoj utakmici između reprezentacije Jugoslavije i Zapadne Njemačke, Petar Ivčev utrčao je s upaljenom jugoslavenskom zastavom na igralište. Utakmica je zbog toga prekinuta, a prisutni sportski izvjestitelji na sve strane svijeta objašnjavali razloge njena prekida.

Godinu dana potom, 1977., članovi HRS-a, ohrabreni rezultatima svih tih akcija, odlučuju se na novu sličnu. Marijan Buconjić, Jozo Brekalo i Vlado Dizdar, u znak protesta što se Međunarodna mirovna konferencija održava u Beogradu, u lipnju 1977. nasilno su ušli u jugoslavensku misiju pri UN-u. Držeći u ruci hrvatsku i američku zastavu, zahtijevali su da se njihov već pripremljeni tekst na engleskom jeziku o teškom položaju Hrvata u Jugoslaviji, o kršenju ljudskih i političkih prava itd., pročita i objavi u američkim medijima, što je i učinjeno.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 11. listopada 2004.)