47. nastavak

Prepad na jugoslavensku ambasadu u Švedskoj

Plaćeni agenti ubojice jugoslavenske tajne policije od 1967. do 1974. ubili su više od trideset istaknutih hrvatskih vođa, te izveli velik broj atentata od kojih mnogi, na svu sreću, nisu završili pogubno. To još više radikalizira redove hrvatske političke emigracije. U takvoj se atmosferi organiziraju bezbrojni prosvjedi širom svijeta, šalju se peticije stranim vladama i uredništvima novina, te radijskih i televizijskih postaja

Piše: Marin Sopta

Govornici koji su sudjelovali u raspravi na 19. sjednici CKSK Hrvatske 6. travnja 1971. naročito su istaknuli činjenicu s kojom su se svi prisutni složili »da je pojačana neprijateljska aktivnost iz inozemstva u neposrednoj vezi s pojačanim otporom unitarističkih, centralističkih i birokratski snaga u zemlji koje su politički osuđene na IV. brionskom sastanku i koje, osobito u posljednje vrijeme organizirano djeluju s ciljem da se onemogući ili uspori daljnje jačanje samoupravnog socijalističkog kursa u Jugoslaviji...

U raspravi je istaknuto da činjenice nepobitno upućuju na povezanost i djelovanje neprijateljski snaga svih boja iz inozemstva s unitarističkim i birokratskim snagama u zemlji, te na elemente međusobne podudarnosti u inicijativi. Energično je osuđeno što su dezinformacije o političkom rukovodstvu SR Hrvatske plasirane i preko nekih organa savezne uprave.«

O navodnoj povezanosti članova CKSK Hrvatske s pojedinim grupama hrvatske političke emigracije predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Mitja Ribičič u izjavi agenciji Tanjug, govoreći o zaključcima sjednice SIV-a održane 23. i 24. travnja 1971., rekao je: »Sva ta neprijateljska aktivnost služi se svim sredstvima, od terorističkih atentata u zemlji i na naša predstavništva u inozemstvu i raspirivanja šovinizma među našom ekonomskom emigracijom do perfidnih provokacija, insinuacija i dezinformacija... Savezno izvršno vijeće zaključilo je na svojoj sjednici da je potrebno maksimalno pojačati našu borbu protiv svih oblika neprijateljske djelatnosti i u tom smislu predložilo saveznim tijelima uprave i svim republičkim izvršnim vijećima da kadrovski ojačaju službu sigurnosti, da stvaraju povoljnije materijalne i moralne uvjete za njezin efikasan rad.«

Paralelno s tim sjednicama u travnju 1971., pripadnici hrvatske političke emigracije koji su se borili sa uspostavu neovisne slobodne hrvatske države, pretežno članovi Hrvatskoga narodnoga otpora – Miro Barešić, Anđelko Brajković, Ante Stojanov, Marinko Lemo, Stanko Miličević, Ivan Vujičević i Blago Mikulić, osmislili su plan kako da uđu u prostorije jugoslavenske ambasade u Švedskoj s ciljem da zarobe ambasadora, kojeg su poslije namjeravali zamijeniti za devet Hrvata koji su zbog političkih razloga bili zatvoreni u jugoslavenskim zatvorima.

Zamišljeni je plan propao zbog toga što je se jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović, visoki oficir jugoslavenske tajne službe, fizički suprotstavio napadačima. U nastalom metežu, koji su hrvatski napadači vjerodostojno opisali u hrvatskom iseljeničkom tisku, Rolović je smrtno ranjen.

Atentatori su se predali švedskim vlastima a vodstvo Hrvatskoga narodnoga otpora, uz svesrdnu pomoć drugih hrvatskih političkih stranaka, preuzelo je na sebe financijsku brigu plaćanja odvjetnika za njihovu obranu.

Akciju je smislio i bio njezinim glavnim organizatorom Stipe Mikulić, pročelnik HNO-a za Švedsku i skandinavske zemlje. Nekoliko godina poslije jugoslavenska tajna policija organizira ubojstvo Stipe Mikulića.

Nakon atentata u jutarnjim satima 15. prosinca 1975. u kojem je smrtno stradao Stipe Mikulić, švedska policija uspjela je uhvatiti jednog od jugoslavenskih plaćenih ubojica agenta Irfana Kuburaša, koji nije znao objasniti odakle mu 40 tisuća švedskih kruna koje je policija našla kod njega.

Pod velikim policijskim pritiskom i unakrsnim pitanjima, Kuburaš je priznao da mu je Udba za uspješno obavljen posao obećala isplatiti honorar od 20 tisuća američkih dolara i dati četverosobni stan u Jugoslaviji.

Plaćeni ubojica pušten je da slobodno napusti Švedsku zbog velikog pritiska jugoslavenskih vlasti da će prekinuti diplomatske odnose sa Švedskom. Koliko je Jugoslaviji bilo stalo do njezina plaćenoga ubojice najbolje svjedoči podatak da je zaprijetila otkazivanjem već najavljena Titova posjeta Švedskoj.

Slomom hrvatskog proljeća i smjenom hrvatskoga komunističkog vodstva na čelu sa Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom, Perom Pirkerom i drugima, smjenom i zatvaranjem studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika i drugih u redovima hrvatske političke emigracije izaziva se još veće ogorčenje i mržnja prema Jugoslaviji, zemlji u kojoj vlada »socijalizam s ljudskim licem«.

Nastaloj političkoj situaciji u domovini treba dodati i činjenicu da su plaćeni agenti ubojice jugoslavenske tajne policije od 1967. do 1974. ubili više od trideset istaknutih hrvatskih vođa i izveli velik broj atentata od kojih mnogi, na svu sreću, nisu završili pogubno. To još više radikalizira redove hrvatske političke emigracije. U takvoj se atmosferi organiziraju bezbrojni prosvjedi širom svijeta, šalju se peticije stranim vladama i uredništvima novina, te radijskih i televizijskih postaja.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 23. listopada 2004.)