26. nastavak

Ratni bubnjevi najavili srpsku agresiju na Hrvatsku

Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i genocida nad nenaoružanim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburškom polju, koji su se predali savezničkim snagama, ostaci preživjelih hrvatskih, većinom ustaških i domobranskih postrojbi završili su u izbjegličkim logorima u Italiji

Piše: Marin Sopta

Uspostavom višestranačkog života u Hrvatskoj, nisu se samo vraćali u domovinu članovi i simpatizeri HSS-ova iseljeništva. U domovinu su se bez ikakva pretjerivanja vraćali Hrvati i Hrvatice iz čitavog svijeta naročito kada su ratni bubnjevi najavili srpsku agresiju na Hrvatsku.
Mladići i djevojke koji nisu nikada vidjeli Hrvatsku, napuštali su zemlje Južne Amerike, Sjeverne Amerike, Australije, Kanade i Europe kako bi branili domovinu. Hrvatski dragovoljci, njih oko pedeset, napuštaju udoban život koji im pružaju SAD i New York, te po dolasku u domovinu odlaze u Kumrovec da bi svladali vojne vještine kako bi mogli što prije na bojišnicu.
Među njima je i istaknuti hrvatski politički emigrant član Hrvatske republikanske stranke gospodin Marijan Buconjić. Obiteljski čovjek ostavlja suprugu i petero djece, posao s godišnjom plaćom od 80 tisuća američkih dolara, kako bi mogao aktivno se uključiti u obranu domovine.
Kao veoma utjecajna i ugledna osoba u društvenom životu hrvatske zajednice u New Yorku je bio predsjednikom međudruštvenog odbora, devedesetih je godina prošlog stoljeća često putovao na relaciji New York – Zagreb – New York donoseći, među ostalim, i novčane donacije newyorških Hrvata namijenjene obrani domovine.
Zanimljivo je istaknuti da pri jednom takvom hitnom posjetu Zagrebu 1990. morao čekati tri sada u uredu jednog ministarstva, jer nije imao kome predati ček na 200 tisuća američkih dolara, jer je ministar bio na sastanku. Gospodin Buconjić je, među ostalim, radio u Ministarstvu obrane, te bio pomoćnikom ministara za iseljeništvo i useljeništvo, no danas je, nažalost, bez posla.
General u mirovini Hrvatske vojske Ivan Kapular devedesetih godina napušta svoj posao i obitelj u Torontu, dolazi u Zagreb i javlja se kao dobrovoljac.
U razgovoru s tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova gospodinom Josipom Boljkovcem na upit »zbog čega se vratio u domovinu«, Kapular odgovara: »da se borim za obranu domovine od srpske agresije«.
Nakon što je odgovorio negativno na ministrovo pitanje: »Jeste li služili Jugoslavensku narodnu armiju«, gospodin Boljkovac mu sugerira da najprije ode služiti vojni rok u JNA pa nek se onda javi. Logično da Kapular nije poslušao savjet ministra čija filozofija i odnos prema hrvatskim iseljenicima je bio: »emigraciji čast, a nama vlast«, nego je završio u hrvatskoj vojsci.
General Kapular se zahvaljujući svojoj hrabrosti i sposobnosti iskazao na svim bojištima Hrvatske i stekao velik ugled među ratnim drugovima, vojnicima i nadređenima.
Među ostalim, bio je zapovjednikom brigade Vukovarskih veterana, zapovjednikom Pete gardijske brigade, pročelnikom ureda za operativno upravljanje preustroja oružanih snaga itd. Nažalost, članovi generalove obitelji supruga Kanađanka talijanskog podrijetla i djeca vratili su se u Kanadu, a general je u mirovini.
Legenda domovinskog rata Nijaz Batlak, poznatiji u Hrvatskoj kao Mate Šarlija, odnosno general Dajiđa, bio je članom Hrvatskoga narodnog otpora.
Iako je početkom rata prešao šezdesetu godinu života, vraća se iz iseljeništva u domovinu kako bi nosio uniformu hrvatskog vojnika. Svojim dosjetkama u duhu bosanskog humora i žargona bio je omiljen među hrvatskim vojnicima na svim bojišnicama širom Hrvatske.
Među relativno mnogo žena koje su se vratile u Hrvatsku 1990. godine svakako treba spomenuti današnju članicu Hrvatskog sabora gospođu Ružu Tomašić. Ta je saborska zastupnica, članica Hrvatske stranke prava, bila, kao član Ujedinjenih Hrvata Kanade, veoma poznata i cijenjena među kanađanskim Hrvatima, naročito među pristašama i članovima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta širom svijeta.
Gospođa Ruža Tomašić napušta dobro plaćen posao u kanadskoj policiji, vraća se u domovinu gdje radi u sklopu osobnog osiguranja predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Ti su primjeri samo mali segmenti šire slike doprinosa pripadnika hrvatskog iseljeništva njegovoga političkog dijela stvaranju hrvatske države.
Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i genocida na nenaoružanim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburškom polju, koji su se predali savezničkim snagama, ostaci preživjelih hrvatskih, većinom ustaških i domobranskih postrojbi završili su u izbjegličkim logorima u Italiji.
Dio hrvatski ministara koje nisu izručili komunističkim vlastima u Jugoslaviju, zajedno s određenim brojem ustaških časnika i izbjeglica nakon nekog vremena što su proveli u izbjegličkim logorima uspjeli su otići u Južnu Ameriku, većina u Argentinu.
To da su se po svom dolasku u novu sredinu mogli odmah integrirati u dobro organizirane hrvatske zajednice, u mnogome je olakšao njihov život. Bivši visoki dužnosnici kao i časnici u ustaškoj vladi NDH kao zakleti neprijatelji komunističke Jugoslavije odmah su se uključili u već postojeće političke organizacije ili su veoma brzo počeli osnivati nove. Svakako vijesti koje su stizale do njih da njihova hrvatske braća širom svijeta osnivaju nove organizacije davalo im je još više snage i volje za njihov rad.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 28. rujna 2004.)