29. nastavak

Političko-organizacijski razdor u redovima HOP-a

Vrijeme je pokazalo da se dr. Hefer kao novi šef HOP-a nije uspio nametnuti članovima stranke, čak štoviše, što je vrijeme više odmicalo, oporba je prema njemu u redovima HOP-a bila sve jača, snažnija i glasnija. Trebalo je proći nekoliko godina da dođe do onoga čega su se mnogi članovi HOP-a bojali, a politički protivnici priželjkivali i nagovještavali

Piše: Marin Sopta

U veoma složenim uvjetima za političko djelovanje, ne samo zbog učestalih Udbinih ubojstava, nego i zbog vanjske politike koju Zapadna Njemačka vodi prema Jugoslaviji, i represija prema politički aktivnim Hrvatima u Njemačkoj, obje organizacije, Ujedinjeni Hrvati Njemačke i Ujedinjeni Hrvati Europe i dalje nastavljaju sa svojim radom sve do uspostave suverene i demokratske Republike Hrvatske.

U međuvremenu na vrhu HOP-a, kao jedne od krovnih političkih stranaka u hrvatskom iseljeništvu, dolazi do promjena. Te promjene nisu nastale kao produkt demokratskih izbora na saboru, nego su nastale zbog atentata na dr. Antu Pavelića.

U službenom glasilu HOP-a Hrvatska objavljeno je izvješće o atentatu:

»Na dan 16. obljetnice uspostave Nezavisne Države hrvatske, dne 10. travnja 1957. godine počinjen je atentat na obnovitelja i Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Antu Pavelića, u 21.30 sati u Lomas del Palomar, predgrađu argentinskog glavnog grada, u neposrednoj blizini njegova boravišta. Atentator, koji osobno nije identificiran, ispalio je u Poglavnika šest hitaca od kojih su ga dva pogodila. Poglavnik, iako ranjen u leđa i prsa, stigao je vlastitim snagama kući, gdje mu je jedan susjedni argentinski liječnik pružio prvu pomoć.«

O atentatu na dr. Pavelića svjetski tisak donio je opširne izvještaje, a Jugoslavija je, što se moglo i očekivati, tražila od argentinskih vlasti »hapšenje ratnog zločinca dr. Ante Pavelića«.

Nakon velike diplomatske i druge kampanje, novinarskih napada na njega, dr. Pavelić sluša savjete i napušta Argentinu. Dolazi, nakon dugog putovanja, u Santiago de Chile, gdje boravi od 24. srpnja do 27. studenoga 1957. godine, u kući jednog svog pristaše. U tom gradu i državi zbog nastalih političkih uvjeta, dr. Pavelić osjeća se veoma nesigurnim za vlastiti život i odlučuje otputovati u Madrid, gdje je stigao 29. studenoga 1957. godine.

Dr. Ante Pavelić bio je aktivan u Madridu koliko mu je dopuštalo njegovo narušeno zdravlje. U trenu njegove smrti uz dr. Pavelića su bile njegova kći Višnja i fra Branko Marić.

U siječnju 1960. godine vijeće Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Buenos Airesu donijelo je priopćenje u kojem izvještava hrvatsku javnost da je zadnja poglavnikova želja, priopćena svećeniku fra Branku Mariću uz prisutnost pokojnikove supruge, bila da:

»Svojim opunomoćenim nasljednikom imenujem gospodina ministra dr. Stjepana Hefera u svim pitanjima i poslovima Hrvatske državne vlade, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i Vijeća.«

Također, zbog velikih obveza i nemogućnosti da jedna osoba vodi sve poslove HOP, za njegove pomoćnike odnosno suradnike dr. Pavelić je imenovao ing. Ivana Asančarića, glavnog starješinu Hrvatskog domobrana, Josipa Markovića, državnog tajnika i predsjednika Doma d.d., obojicu iz Buenos Airesa, Antu Markovića, predsjednika UKH iz Toronta, fra Branka Marića iz Madrida, prof. dr. Andriju Ilića, ministra iz Buryja, Engleska, ing. Milana Šegu iz Clevelanda, SAD, i dr. Božidara Murgića.

Poglavnikov izbor dr. Stjepana Hefera za svojeg nasljednika bio je dobar i promišljen politički potez. Imenovanjem bivšeg ministra za seosko gospodarstvo i ministra za hranu u NDH, uspješnog odvjetnika i člana Hrvatske seljačke stranke za predsjednika HOP-a, dr. Pavelić je poslao kristalno jasnu poruku.

Imenovanje dr. Stjepana Hefera na osnovi Poglavnikove oporuke na smrtnoj postelji pridonijelo je političko-organizacijskom razdoru u redovima HOP-a. Uopće nema nikakve sumnje da su se bivši ustaški časnici i ministri za vrijeme NDH, a dosadašnji članovi HOP-a našli uvrijeđeni činjenicom da na čelo HOP-a dođe istaknuti radićevac i član HSS-a.

Vrijeme je pokazalo da se dr. Hefer kao novi šef HOP-a nije uspio nametnuti članovima stranke, čak štoviše, što je vrijeme više odmicalo, oporba je prema njemu u redovima HOP-a bila sve jača, snažnija i glasnija. Trebalo je proći nekoliko godina da dođe do onoga čega su se mnogi članovi HOP-a bojali, a politički protivnici priželjkivali i nagovještavali.

Odnos u redovima HOP-a , naročito na vrhu, bio je takav da kada je došlo do rascjepa i osnivanja drugog HOP-a nazvanog Reorganizacija, to mnoge članove nije uopće iznenadilo. Na čelo HOP-a (Reorganizacija) došao je dr. Vjekoslav Vrančić koji je sa svojim istomišljenicima održao sastanak 5. siječnja 1966. godine u Buenos Airesu na kojem je donesen zaključak:

»Nakon podrobnog razmatranja političkih prilika u svijetu, teškog položaja hrvatskog naroda u zarobljenoj domovini i neskladnih prilika, koje posljednjih godina zavladaše u organizaciji Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, općenito u svijetu, a napose u Republici Argentini… podpisani članovi Hrvatskog domobrana i pristaše Hrvatskog oslobodilačkog pokreta na sastanku održanom u Buenos Airesu dne 5. siječnja 1966. jednodušno odlučiše:

1. Izabrati privremeni Radni odbor za Reorganizaciju HOP-a. Izabrani privremeni Odbor preuzeo je na sebe dužnost izraditi nacrt rada, obavijestiti i stupiti u kontakt sa svim članovima HOP-a u svijetu i zatražiti njihovu pomoć.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 01. listopada 2004.)