04. nastavak

»Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti«

Proljećari koji su pobjegli iz Jugoslavije dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja. Te mlade državotvorne Hrvate iz domovine, bez obzira na bitne ideološke razlike između njih, stari su ustaški izbjeglice objeručke prigrlili. Zato što su u njima prepoznali nasljednike u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Argentinska, kao uostalom i ostale hrvatske sredine, dali su Bruni Bušiću i njegovim istomišljenicima snažnu potporu

Piše: Ivan Čizmić

Ustavom, kao temeljnim dokumentom Hrvatskoga narodnoga vijeća, također je određeno da će Hrvatski državni sabor izabran na slobodnim izborima donijeti odluke o nazivu države, njenu političkom, društvenom i gospodarskom sustavu i demokratskom uređenju kao i o njenim međunarodnim odnosima.
Svim državljanima i građanima slobodne i samostalne Države Hrvatske, bez obzira na narodnost, vjeru, političko uvjerenje, spol, rasu i stalež, uz jednake dužnosti pripadat će i biti osigurana jednaka i sva ljudska i građanska prava.
Tijela Hrvatskoga narodnoga vijeća jesu: Sabor, Izvršni odbor, Nadzorni odbor i Časni sud.
Sabor, vrhovno tijelo Hrvatskoga narodnoga vijeća, ima isključivo pravo odlučivati o svim ustavnim činima i odredbama Vijeća. Sabor djeluje trajno, odnosno do izbora Hrvatskoga državnoga sabora u slobodnoj i samostalnoj Držvi Hrvatskoj i ne prisvaja sebi ulogu i značenje Hrvatskoga državnog sabora.
To političko stajalište Hrvatskoga narodnoga vijeća izneseno je u platformi Sabora: »Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti. Ono što iseljena Hrvatska može učiniti jest da se politički djelatno organizira (...) sa svrhom da upozori svjetsku javnost na besmislenost podržavanja jedne razjedinjene i slabe Jugoslavije . (...) Povijesno iskustvo u bivšoj Jugoslaviji svjedoči da je demokratsko-parlamentarni sustav zapadno-europskog tipa neodrživ zbog toga što demokratizacija Jugoslavije znači i njen raspad.«
Osnivačima Hrvatskoga narodnoga vijeća bilo je jasno da je za uspjeh u svijetu koji se do tada oblikovao bilo potrebno prilagoditi adekvatan način djelovanja. Posebno je bilo potrebno neutralizirati prigovor da je hrvatski narod podijeljen, da ima stotine različitih organizacija koje sve govore različitim glasovima i zapravo ne znaju što hoće.
Za postignuće svojega programa Hrvatsko narodno vijeće služi se svim prikladnim sredstvima, koja su u skladu sa zakonodavstvima država u kojima Hrvati žive. Ta prikladna sredstva trebala su u sredinama svoga djelovanja naći informacijski uredi, koji su neposredno nakon održavanja Osnivačkoga sabora u Torontu formirani u svim zemljama i većim mjestima gdje su Hrvati živjeli.
Uz informacijske urede organizirana su u svim jačim hrvatskim zajednicama tijela za suradnju, odnosno za zajedničke nastupe pod nazivnikom međudruštveni odbori. Cilj informacijskih ureda i međudruštvenih odbora bio je suprotstaviti promidžbu za hrvatske probitke onoj jugoslavenskoj.
Nakon Helsinške deklaracije (1975.), koju je potpisala Jugoslavija, a koja je svim potpisnicima jamčila nepovredivost granica, kao i razvoja Europske zajednice, Hrvatskoj su u tom smislu ostala dv polja rada: ljudska prava i samoodređenje naroda.
Na sljedećem, prvom redovitom Saboru Hrvatskoga narodnoga vijeća, u rujnu 1975., također u Torontu, za predsjednika Sabora izabran je dr. Dinko Šuljak, za predsjednika Izvršnog odbora – dr. Stanko Vujica, za glavnoga tajnika ing. Božidar Abjanić.
Budući da je predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskoga narodnoga vijeća prof. Stanko Vujica umro od klijenuti srca u Kanadi u rujnu 1976., predsjedničku je dužnost preuzeo potpredsjednik Janko Skrbin, i obnašao je do trećega redovitoga sabora u Londonu, kada je tu dužnost od njega preuzeo dr. Mate Meštrović.
On je tu dužnost obnašao do raspuštanja Hrvatskoga narodnoga vijeća nakon uspostave hrvatske države, na zadnjem redovitom zasjedanju HNV-a sredinom ožujka 1990. u Stuttgartu.
Drugi sabor održao se od 6. do 10. listopada 1977. u Hotelu »Ramada Inn« u Bruxellesu uz dozvolu tamošnjih vlasti i unatoč žestokim jugoslavenskim prosvjedima.
U vrijeme osnivanja Hrvatskoga narodnoga vijeća, u emigraciji su bili aktivni proljećari koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu ili, kao Bruno Bušić i Franjo Mikulić, nakon što su izdržali zatvorske kazne.
Uoči drugoga redovitog saborovanja HNV-a i oni su se učlanili u Hrvatsko narodno vijeće i kandidirali se za sabornike. Dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja.
Te mlade državotvorne Hrvate iz domovine, bez obzira na bitne ideološke razlike između njih, stari su ustaški izbjeglice objeručke prigrlili. Zato što su u njima prepoznali nasljednike u borbi za samostalnu hrvatsku državu.
Argentinska, kao uostalom i ostale hrvatske sredine, dali su Bruni Bušiću i njegovim istomišljenicima snažnu potporu u izborima za Drugi sabor 1977. u Bruxellesu. Bruno Bušić dobio je najviše glaova.
U Bruxellesu izabrani su u trideseteročlani Sabor na odgovorne dužnosti: Franjo Mikulić, predsjednik Sabora, Hrvoje Lun, tajnik, Bruno Bušić, pročelnik Ureda za promidžbu, Zlatko Markus, pročelnik Ureda za vanjske veze, dr. Ernest Bauer izabran je za pročelnika Političkoga ureda.
U Sabor je izabran i Stipe Bilandžić iz Hrvatskoga narodnoga otpora.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 2. rujna 2004.)