09. nastavak

Hrvatsko narodno vijeće »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države«

Peti sabor donio je »Poruku hrvatskom narodu u Domovini« u kojoj se zagovara »aktivni otpor« režimu iskazivanjem nezadovoljstva »poput Albanaca« i Izjavu kojom Hrvatsko narodno vijeće potvrđuje svoju ulogu zastupanja hrvatskoga naroda pred međunarodnim čimbenicima »u sklopu zakona zemalja u kojima djeluje« i zagovara politiku izvanblokovske neutralnosti buduće hrvatske države

Piše: Ivan Čizmić

Izbori za Četvrti sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su po hrvatskim naseobinama širom svijeta 5. rujna 1981. S obzirom na duh koji je vladao za vrijeme zasjedanja i na odluke o budućem radu, taj je opći hrvatski sastanak prozvan Saborom »zbližavanja i legaliteta«.

Od 15. do 17. siječnja 1982. u prostorijama Hotela »Ramada Inn« u Torontu, Kanada, sabornici su donijeli Rezoluciju Četvrtoga sabora u kojoj se potvrđuju uloga i zadaci Hrvatskoga narodnoga vijeća, kao i njegov pluralistički karakter i »Svečanu izjavu« kojom se obvezuju na rad i stav protiv bilo kakve Jugoslavije.

Izbori za Peti sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su 1. i 2. listopada 1983. Sabor se održao od 12. do 14. siječnja u Hotelu »Palace« na londonskom Strandu bez oporbe, jer nije bilo koalicija ili partijskih opredjeljenja bilo kakve vrste.

S obzirom na prosječno nižu dob sabornika i na to da su ovaj put zastupali mjesne odbore, a ne političke organzacije, te da ih je više nego prije došlo iz Australije i Europe, može se zaključiti ne samo da je riječ o nekoj vrsti pobjede »šutljive većine« i, barem djelomično, generacijske smjene, nego isto tako da se na Petom saboru pravednije odrazila geografska zastupljenost članova HNV-a.

Tijekom zasjedanja Petoga sabora sabornici su donijeli »Poruku hrvatskom narodu u Domovini« u kojoj zagovaraju »aktivni otpor« režimu iskazivanjem nezadovoljstva »poput Albanaca« i Izjavu Petoga sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća u kojoj HNV »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države«, te potvrđuje svoju ulogu zastupanja hrvatskoga naroda pred međunarodnim čimbenicima »u sklopu zakona zemalja u kojima djeluje«, i na kraju zagovara politiku izvanblokovske neutralnosti buduće hrvatske države.
Hrvatsko narodno vijeće razvilo je uspješnu informativnu djelatnost širom svijeta.

Informativni uredi u Bonnu, Londonu i Melbourneu, kao i hrvatski radiosatovi djelovali su kao ispostave. Revijama na stranim jezicima (Kroatische Berichte, Studia Croatica, Journal of Croatian Studies) Hrvatsko narodno vijeće godinama je širilo istinu o Hrvatskoj.

Najvažnije iseljeničke publikacije na hrvatskom jeziku također su učlanjene u Hrvatsko narodno vijeće (Hrvatska revija, Nova Hrvatska, tjednik Danica, Hrvatski vjesnik, Republika Hrvatska). Zapažen je bio i odgovor na velikosrpski program Memoranduma SANU u obliku knjižice, koja je bila naknadno prevedena na engleski, njemački i španjolski.

Mjesni odbori Vijeća razasuti po svim kontinentima uključili su se u uspješnu informativnu djelatnost. Hrvatsko narodno vijeće osnovalo je 21. svibnja 1985. Hrvatski informacijski ured u Bonnu. Na čelu ureda bila je Ivona Dončević.

Ona je upornim i samozatajnim radom otvorila mnoga vrata u Bruxellesu, u Vijeću Europe i Europskom parlamentu u Strasbourgu, te tako utrla put za nastupe Mate Meštrovića, Mirka Vidovića i asnije prvih domovinskih predstavnika. Za taj rad Vijeće čak nije trošilo ni neka znatnija sredstva.

Vijeće je u Njemačkoj bilo uspješno zahvaljujući također vezama stvorenim putem časopisa Kroatische Berichte, a ljudi iz časopisa osigurali su Informacijskom uredu besplatne prostorije i pokućstvo od Paneuropske unije Njemačke. Jugoslavija je nizom protesta, zastrašivanjem, napadima na njemačku politiku i saveznog kancelara Kohla prigodom njegova službenog posjeta Beogradu u lipnju 1985., nastojala spriječiti otvorenje ili kasnije postići zabranu ureda, što je izazvalo oštru reakciju njemačkog novinstva i time neočekivanu promidžbu za ured, Hrvatsko narodno vijeće i njegove ciljeve.

Zanimljivo je spomenuti da se osim raznih službenih jugoslavenskih protesta, posebno javila i Socijalistička republika Srbija (22. lipnja 1985.), i to kod tadašnjeg ministra predsjednika Bavarske, F. J. Straussa, pozivajući se na dobre odnose Srbije i Bavarske poremećene tim događajem.

Nakon što je tadašnja predsjednica vlade SFRJ Milka Planinc njemačkom kancelaru Kohlu u svom pozdravnom govoru predbacila da je dopustio osnivanje informacijskog ureda hrvatskih ekstremističkih terorističkih organizacaija, kancelar Kohl, koji dakako nije o svemu tome imao pojma, obećao je odrediti komisiju da ispita slučaj.

Također je uspješan bio Ured Vijeća za novinstvo i informacije, koji je započeo radom uz »logistiku« Nove Hrvatske u Londonu. U dvogodišnjem razdoblju 1980. – 1981., sa samo četiri tisuće dolara proračuna, provedeno je nekoliko akcija, kojih bez imena Vijeća ne bi bilo ili bi imale mnogo manji učinak.

Tako je u ožujku 1980. u četiri njemačka grada, Aachenu, Kölnu, Münchenu i Stuttgartu istodobno podijeljeno oko dvije tisuće anketnih listića među našim radnicima iz domovine. Pitanje je glasilo: »Ako Sovjeti napadnu Jugoslaviju i ako Vas jugoslavnske vlasti pozovu u Jugoslavensku armiju, hoćete li se dobrovoljno odazvati?«

Od pristiglih 838 odgovora samo je 16,47 posto odgovorilo potvrdno.

Odmah nakon Titove smrti, Ured je organizirao u Bonnu 7. svibnja 1980. vrlo dobro posjećenu konferenciju za novinare s dobrim odjekom na radiju i u tisku sljedećega dana. Gotovo istodobno tiskani su posebni leci u povodu Titove smrti i šireni u Njemačkoj i Francuskoj.

Stotinu separata članka Branka Franolića o hrvatskom jeziku, iz međunarodne revije Lingua, poslano je na slavističke institute, knjižnice i pojedince u svijetu. Pred madridsku Konferenciju o sigurnosti i suradnji u Europi razaslan je Memorandum Hrvatskoga narodnoga vijeća na važnije adrese.

Od raznih letaka, jedan pod naslovom Kirche und Volk im Not tiskan je u 50 tisuća primjeraka i spomenut je u njemačkom novinstvu.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 8. rujna 2004.)