40. nastavak

Poziv komunistima da se »pridruže hrvatskoj borbi za slobodu«

Dr. Branko Jelić: »A mi poručujemo danas hrvatskim komunistima da će im hrvatski narod sve oprostiti što su učinili, ako nemaju zablaćene ruke pravednom hrvatskom krvi i ako se priklone svom narodu u borbi za njegovu državnu borbu... Jer za nas sve postoji samo jedan pravi put i samo jedna pravilna mogućnost to jest da vodimo politiku hrvatske domovine...«

Piše: Marin Sopta

Kriza je nanijela veliku štetu Hrvatskom narodnom odboru i zbog činjenice da su i neki drugi članovi dali podršku Varešu, poput Krunoslava Draganovića, koji je u to vrijeme imao velik utjecaj u redovima hrvatske političke emigracije, zahvaljujući svojim osobnim vezama, prijateljstvima i suradnicima izvan HNO-a.

Na osnovi izvještaja i pisanja u službenom stranačkom glasilu Hrvatska država, osim Miroslava Vareša prozvani su, kao jugoslavenski agenti Ivan Garmaz, Stjepan Ilovar, Rizo Dautović, Muharem Denjo..., koji nikada nisu reagirali na te javne optužbe. Nažalost, oni nisu jedini agenti Udbe koji su bili u redovima HNO-a.

Iako su mnogi suradnici i prijatelji kako dr. Branka Jelića tako i njegova brata Ivana, koji ga je naslijedio na čelu HNO-a poslije njegove smrti, upozoravali na još neke osobe u redovima organizacije kao jugoslavenske agente, oni su to ignorirali.

Uspostavom suverene hrvatske države i otvaranjem raznih tajnih dokumenata potvrdilo se, nažalost, da su braća Jelići bili u krivu.

Je li riječ o tipičnoj hrvatskoj naivnosti ili su braća Jelići dotične dobro upotrebljavali za njihove kontakte s domovinom, teško je bez uvida u dokumentaciju iz tajnih arhiva u Zagrebu i Bonnu iz tog vremena donositi zaključke.

Otvaranjem granica i dozvolom da radnici iz tadašnje Jugoslavije mogu relativno lako ići na privremeni rad u Zapadnu Njemačku pružio je izvanrednu prigodu HNO-u da upozna gostujuće radnike, pretežno iz dinarskih krajeva, s hrvatskim problemima i svojim političkim programom.

I novi međunarodni odnosi, osobito između tada dviju svjetskih sila SAD-a i SSSR-a, kojima je dr. Branko Jelić pridavao veliku važnost, dali su poticaj vodstvu organizacije da razmišlja o novoj političkoj taktici borbe protiv Jugoslavije koja će odgovarati vremenu i novonastaloj međunarodnoj situaciji.

Kao iskusan i pronicljiv političar s velikim životnim iskustvom dr. Branko Jelić otvoreno i bez ikakva kompromisa sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje u stranačkom glasilu Hrvatska država propagirati suradnju s hrvatskim komunistima.

Činjenica da dr. Branko Jelić i general Vjekoslav Luburić otvoreno zagovaraju ideju pomirbe s hrvatskim komunistima zbunjuje mnoge u hrvatskom iseljeništvu. Mnogi ne mogu, niti žele zbog svoga ideološkog sljepila i mržnje prema komunistima prihvatiti tu politiku, međutim, nitko ne može negirati ili dovesti u pitanje hrvatstvo te dvojice ili dovesti u pitanje dobronamjernost njihove politike.

Svakako, zbog sve veće popularnosti među tzv. gostujućim radnicima na privremenom radu, ne zanemarujući njegove izvanredne odnose s različitim utjecajnim strukturama njemačke vlasti, agenti jugoslavenske tajne policije počinili su nekoliko atentata na dr. Branka Jelića, koje je on na sreću preživio.

Imajući u vidu okolnosti u kojima su članovi HNO-a i drugih hrvatskih političkih stranaka u Zapadnoj Njemačkoj djelovali, gledajući iz današnje perspektive, moramo im odati javno priznanje za njihov idealizam i ljubav prema domovini. Naime, pod neprestanom pratnjom Udbinih agenata provokatora, ili pak profesionalnih Udbinih ubojica, poput Vinka Sindičića koji je bio član HNO-a, promjena njemačke politike prema politički aktivnim Hrvatima dolaskom osobnog Titova prijatelja Willyja Brandta za kancelara Zapadne Njemačke, nedovoljna materijalna sredstava za rad i profesionalizaciju ljudi u organizaciji, sve to dovodilo je često do kriza u njenu djelovanju.

No to nije smetalo dr. Branku Jeliću i njegovim najbližim i najodanijim suradnicima i istomišljenicima da nastave rad. Na skupštini HNO-a 25. kolovoza 1965. u Münchenu, koju je sazvao sudski postavljen povjerenik HNO-a Nedeljko Šimundić, jednoglasno je za predsjednika izabran dr. Branko Jelić. Važnost te skupštine leži u činjenici da je po završetku svoga govora dr. Branko Jelić pročitao »Poruku domovine« i »Manifest hrvatskom narodu« domovinskog Hrvatskoga revolucionarnog vijeća, »koji traži da se istom stavimo na raspolaganje – mi i cijela emigracija, zajedno s cijelim našim narodom – naše živote i naš imetak«.

Programski govor dr. Branka Jelića, »Poruka domovine« i Manifest izazvali su višesatnu raspravu prisutnih delegata, među kojima su neki bili predstavnici iz domovine. Po završetku rasprave su prihvaćeni. U svom govoru dr. Jelić javno šalje poruku hrvatskim komunistima da je napokon došlo vrijeme pomirenja pod uvjetom da se oni »pridruže hrvatskoj borbi za slobodu«.

Jelić kaže: »A mi poručujemo danas hrvatskim komunistima da će im hrvatski narod sve oprostiti što su učinili, ako nemaju zablaćene ruke pravednom hrvatskom krvi i ako se priklone svom narodu u borbi za njegovu državnu borbu.«

U tom govoru dr. Branko Jelić naročito daje značenje potrebi da hrvatske političke grupe, stranke i pokreti prestanu voditi usku emigrantsku politiku. Naš prioritet mora biti uspostavljenje čvrstih veza s domovinskim revolucionarnim snagama, »jer za nas sve postoji samo jedan pravi put i samo jedna pravilna mogućnost to jest da vodimo politiku hrvatske domovine, da zajedno s formiranim Hrvatskim revolucionarnim vijećem radimo na ostvarenju naših nacionalnih ciljeva«.

Te i slične teze bile su srž daljnjega djelovanja dr. Branka Jelića sve do njegove smrti 31. svibnja 1972. godine.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 15. listopada 2004.)