48. nastavak

HNO stavlja se na raspolaganje Hrvatskom saboru

»Napokon je došlo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja. Sloboda naše domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je dužni izboriti. Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti«, kaže se u »Pozivu na dostojanstvo i slobodu«, proglasu koji su objavile najutjecajnije svjetske novine

Piše: Marin Sopta

Tri člana Hrvatskoga narodnoga otpora Rudolf Prskalo, Tomislav Rebrina i Nikola Lisac odlučuju se na radikalniji potez: u rujnu 1972. otimaju zrakoplov u švedskom gradu Götteborgu i zahtijevaju od švedskih vlasti da puste na slobodu atentatore na Rolovića.

Švedske vlasti pristaju na njihove zahtjeve i otmičari s novim putnicima, osim Stanka Miličevića koji dobrovoljno ostaje u švedskom zatvoru, odlaze u Španjolsku, gdje se predaju vlastima.

Na sudskom procesu u Španjolskoj otmičari su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, ali su brzo pomilovani i nakon odsluženih osamnaest mjeseci pušteni na slobodu. Neki od njih odmah su otišli u Paragvaj, dok su drugi ostali u Španjolskoj.
Nakon početka srpske agresije na Hrvatsku u domovinu se vraća Miro Barešić, Ivan Vujičević, Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo. Nedugo nakon dolaska u Hrvatsku, Miro Barešić je poginuo u akciji.

U nastalim okolnostima HNO je održao svoj sabor u španjolskom gradu Valenciji 1972., na kojem je zaključeno da je najbolje rješenje za usklađivanje odnosa između različiti frakcija i uspješno djelovanje organizacije da Mirko Bušić iz Argentine bude izabran za pročelnika, što je i učinjeno. Novi sabor HNO-a održan je u studenome 1974., a na njemu je za novoga pročelnika izabran Stipe Bilandžić.

S obzirom na to da je mnoštvo Hrvata na privremenom radu u Europi, a naročito u Zapadnoj Njemačkoj, odlučeno je da se glasilo organizacije preseli u tu zemlju. Međutim, nakon samo jedanaest brojeva, pod velikim jugoslavenskim pritiskom, a da se ne bi poremetili dobri odnosi dviju država, zapadnonjemačke vlasti donose 1976. odluku ne samo o zabrani tiskanja novina, nego i o zabrani djelovanja organizacije.

Te iste godine, 10. rujna, hrvatska petorka: Zvonko i Julienne Bušić, Pero Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je avion američke zrakoplovne linije TWA na letu od Buffala do New Yorka. Nakon prisilna spuštanja na pariškom uzletištu, hrvatska petorka odlučila se predati pod uvjetom da se njihov letak, tiskan na engleskom i francuskom jeziku, »Poziv na dostojanstvo i slobodu«, objavi na naslovnoj stranici New York Timesa.

Urednici, ne samo New York Timesa, nego i drugih najvažnijih i najutjecajnijih novina u svijetu, objavili su taj letak u cijelosti, čime je hrvatsko pitanje nekoliko dana okupiralo svjetsku javnost.

U letku, iza kojeg stoji Glavno sjedište Hrvatskih osloboditeljskih snaga, napisano je:

»Hrvatska je jedna – Hrvata su milijuni. Hrvatski muslimani i hrvatski katolici, hrvatski komunisti i hrvatski nekomunisti čine danas pouzdano i nenadvladivo zajedništvo. Hrvatska borba jest osloboditeljska nacionalna borba, a ne ideološka. Danas svaki Hrvat bez obzira na kojem dijelu svijeta bio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske…

Borimo se za jedinstvenu nacionalnu državu hrvatskog naroda u kojoj će hrvatski suverenitet biti jedan, nedjeljiv, neotuđiv i nezastariv. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini…

Pitanje Hrvatske postavljamo kao pitanje slobode, kao pitanje novog oblika zajedništva. Hrvatska je u našim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojničkih blokova, radosno susretište istoka i zapada…«

»Udba je godinama vješto, sustavno i smišljeno isticala i preuveličavala značenje pojedinih hrvatskih organizacija, vođa i pokreta, sugerirajući tako hrvatskom narodu potpunu pasivnost u očekivanju slobode koja nikako nije dolazila. Domovina se pouzdala u emigraciju, emigracija u domovinu, a jedni i drugi u prijateljske narode od strane vlada, koje su zbog svojih posebnih interesa ili pogrešnih procjena otvoreno ili prikriveno branile i održavale nasilni jugoslavenski integritet utemeljen na srpskoj dominaciji i imperijalističkoj prisili…

Ovo su sudbonosni trenuci. Napokon je došlo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja. Sloboda naše domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je dužni izboriti. Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti. Čuvajući osjetljivost za uvijek nazočne neizvjesnosti, mi se ne smijemo bojati mogućih žrtava i mogućih promašaja, jer zaista - svaka pogreška vrjednija je od pustoši, svaki čin i žrtva vrjedniji su od obamrlosti, a mi nemamo što izgubiti osim ropstva, na koje ne možemo i nećemo pristati.«

Hrvatska otmičarska petorka je, nakon predaje i sudskog procesa u New Yorku, osuđena na dugogodišnje kazne zatvora.

Uspostavom slobodne Republike Hrvatske Julienne Bušić, Pero Matanić i Slobodan Vlašić vratili su se nakon izdržane kazne zatvora u domovinu, Frane Pešut ostao je živjeti sa svojom obitelji u SAD-u, dok je Zvonko Bušić još u zatvoru. Zbog zabrane djelovanja HNO-a u Zapadnoj Njemačkoj, uključujući i tiskanje glasila, vodstvo je sazvalo izvanredni sabor koji je, u kolovozu 1977., ponovno održan u Valenciji. Stipe Bilandžić ponovno je izabran za pročelnika HNO-a, Tomislav Kvaternik, poznat kao Nikola Štedul, izabran je za glavnoga tajnika.

Prihvaćena su i nova ustavna i programska načela HNO-a. Posljednja rečenica u programskim načelima glasi:

»Po obnovi suverene države Hrvatske, Hrvatski narodni otpor stavlja se na raspolaganje Hrvatskom državnom saboru.«

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 25. listopada 2004.)