25. nastavak

Sve je više HSS-ovaca zapravo djelovalo u korist HDZ-a

Na poticaj ogranaka HSS-a iz Australije i u dogovoru s ograncima iz Kanade i SAD-a organiziran je tzv. pomirbeni sastanak predstavnika HSS-a. Sastanak je održan 1989. u kanadskom gradu Calgariju, no do pomirenja nije došlo zbog predubokog jaza između tzv. Zorkinove i Krnjevićeve skupine

Piše: Marin Sopta

U svibnju 1988. Središnji je odbor HSS-a u Bruxellesu, u povodu šezdesete obljetnice ubojstva Stjepana Radića, organizirao simpozij pod naslovom »Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske«.

Tijekom simpozija održan je sastanak Središnjeg odbora na kojem su bila nazočna 23 člana (od 30): Josip Torbar (Italija), Zvonimir Mustapić (Argentina), Stjepan Košutić i Zvonimir Kunek (Australija), Mehmed Bašić, Jure Boljkovac, Đuro Đurković i Josip Šebalj (Kanada), Stjepan Golubić i Juraj Zimmerman (SAD), Ivo Tomić i Josip Turković (Velika Britanija), Stjepan Gorički i Mirko Vidović (Francuska), Ante Brčić, Stjepan Bedeković, Krešimir Butković, Stjepan Posavec, Božo Rimac i Petar Zorica (Belgija), Vinko Orikin i Ivan Selnik (Njemačka), Milivoj Ašner i Nazir Subašić (Austrija).

Torbar je tom prigodom, opisujući opće događaje i stanje u HSS-u, rekao: »Ne možemo i ne smijemo dalje stajati iznenađeni pred događajima kad oni nisu u skladu s onim što smo htjeli ili čak i očekivali.« Središnji odbor donio je odluku o osnivanju svog Predsjedništva HSS-a na čelu s Josipom Torbarom.

Predavači na simpoziju bili su Branko Salaj, Tihomil Rađa, Zvonimir Šulek, Zvonimir Kunek, Stjepan Gorički, Krunoslav Šulek, Gvido Saganić, Krešimir Butković, Velimir Radnić, Vinko Orikin, Mirko Vidović i drugi.

Međutim, sastanak Središnjeg odbora i njegove odluke uopće se nisu osjetili u daljnjem djelovanju stranačke strukture.

Na poticaj ogranaka HSS-a iz Australije i u dogovoru s ograncima iz Kanade i SAD-a organiziran je tzv. pomirbeni sastanak predstavnika HSS-a. Sastanak je održan 1989. u kanadskom gradu Calgariju, no do pomirenja nije došlo zbog predubokog jaza između tzv. Zorkinove i Krnjevićeve skupine. Međutim, zanimljivo je da je na sastanku nastupio znanstvenik iz domovine Dalibor Brozović, koji nije bio član HSS-a i koji je tada pripadao domovinskoj političkoj skupini koju je okupljao Franjo Tuđman.

Istodobno je u drugim dijelovima Kanade nastupao i Franjo Tuđman koji je, kao i Brozović, zagovarao drugu, političku koncepciju. Tako se dio okupljenih HSS-ovaca namjesto unutarstranačke pomirbe priključio političkoj inicijativi Franje Tuđmana.

Takva kretanja u HSS-u bila su nazočna i ranije, jer je, na primjer, Ante Beljo aktivist HSS-a u Kanadi i prije spomenutoga sastanka sudjelovao u organiziranju Tuđmanova predavanja u Kanadi, a u vrijeme pomirbenog sastanka HSS-a organizirao je sastanak Franje Tuđmana sa Stjepanom Krstinom (glavnim tajnikom HSS-a za Australiju) i Antom Babićem (urednikom australskog HSS-ova glasila).

Zanimljiva je i činjenica što je mnogo HSS-ovaca koji su bili tada nazočni u Kanadi tek tada doznalo da je u domovini obnovljen HSS i da mu je na čelu Nikica Novaković. U takvoj situaciji bilo je logično što se suradnja između iseljeničkog HSS-a i HSS-a obnovljenog u domovini od samog početka nije uspijevala uspostaviti.

Uzroci tome još nisu istraženi, no osim spomenutog, takvom razvoju događaja pridonijeli su i javni sukobi Ivana Zvonimira Čička (sljedećega predsjednika domovinskog HSS-a) s Nedom Prpić, tadašnjom tajnicom HSS-a.

S vremenom je sve više HSS-ovaca, poput Belje i Babića, zapravo djelovalo u korist HDZ-a, a ne HSS-a. Stanje simbolizira podatak da je domovinski HSS od iseljeničkog HSS-a prihvatio samo posljednjeg predsjednika iseljeničkog HSS-a Josipa Torbara, koji je postao saborskim zastupnikom (domovinskog) HSS-a u Hrvatskom saboru i imenovan je doživotnim počasnim predsjednikom HSS-a.

S druge strane, mnogi članovi iseljeničkog HSS-a koji su pristupili ili pomagali HDZ-u ostvarili su manje ili više uspješne političke karijere u strukturi hrvatske države za vrijeme vlasti HDZ-a. Primjerice, Ante Beljo je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, ravnatelj Matice iseljenika, član utjecajnih predsjedničkih tijela, visoki stranački dužnosnik itd., a Ante Babić bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu za useljeništvo, potom je radio u Veleposlanstvu Hrvatske u Kini, a danas je zamjenik hrvatskog veleposlanika u Dublinu u Irskoj.

Govoreći o simpatizerima i članovima HSS iz iseljeništva, koji su bili veoma aktivni i relativno utjecajni u stranci u domovini poslije 1990. godine, svakako treba istaknuti bivšega hrvatskoga političkog emigranta, dr. Tihomila Rađu. Taj sad već pokojni izvrsni, osobito gospodarstveni analitičar bio je veoma kritičan i politički protivnik HDZ i predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. U svojim javnim istupima, a naročito u novinskim člancima u gotovo svim hrvatskim novinama, on je neprestano zastupao oporbene stavove u odnosu prema hrvatskoj vlasti.

Bez obzira na to što u iseljeništvu dr. Tihomil Rađa nije bio aktivni član HSS, on je bez ikakve dvojbe bio pobornik politike braće Antuna i Stjepana Radića. Povratkom u domovinu uključuje se aktivno u rad HSS. Nažalost njegovo angažiranje u stranačkom životu završava neslavno. Zbog mimoilaženja i neslaganja s politikom i načinom na koji predsjednik stranke Zlatko Tomčić vodi stranku, dolazi do otvorenoga i javnog sukoba između njih u kojem Rađa bude izbačen iz stranke.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 27. rujna 2004.)