13. nastavak

Događaji u Hrvatskoj solidarizirali hrvatsku političku emigraciju

Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje. U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili

Piše: Marin Sopta

Padom političkog vodstva hrvatskog proljeća na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom, Markom Koprtlom, Perom Pirkerom i drugima, zatvaranjem studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, te zatvaranjem istaknutih hrvatskih intelektualaca poput dr. Marka Veselice, dr. Hrvoja Šošića, dr. Franje Tuđmana, Vlade Gotovca… izazvana je velika reakcija u hrvatskom iseljeništvu.
Događaji u Hrvatskoj solidarizirali su hrvatsku političku emigraciju koja je uspjela organizirati javne prosvjede širom svijeta. Može se tvrditi bez imalo pretjerivanja da nije bilo grada u svijetu gdje žive Hrvati da nisu bili organizirani javni prosvjedi. Delegacije hrvatskih zajednica sastavljene od predstavnika svih političkih stranaka, često kulturnih i športskih društava, održavali su sastanke s glavnim urednicima najvažnijih i najutjecajnijihsvjetskih novina, televizijskih i radijskih postaja.
Zajednički memorandumi u ime hrvatskih zajednica poslani su vladama država, ministarstvima vanjskih poslova, održani su sastanci na kojima su hrvatski predstavnici ustrajali da vlade zemalja u kojima žive prekinu diplomatske odnose s Jugoslavijom, ili barem uvedu ekonomske sankcije i obustave svaku pomoć.
Svojom aktivnošću, Hrvati u svijetu pridonijeli su da nekoliko mjeseci održe zanimanje svjetske javnosti za događaje u Hrvatskoj. Tako je, među ostalim, poznata svjetska organizacija za ljudska prava Amnesty International, zahvaljujući i uspješnom lobiranju Hrvata u svijetu, posvetila specijalno izdanje kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Taj »Izvještaj o Jugoslaviji« imao je velikog odjeka u svijetu, jer je pridonio da se slika i imidž o Jugoslaviji kao zemlji gdje vlada socijalizam s ljudskim licem umnogome promijeni.
Jedna od najspektakularnijih akcija pripadnika hrvatske političke emigracije je svakako otvaranje Hrvatskog poslanstva u Canberri, glavnom gradu Australije. Ta genijalna ideja Marija Dešpoje, odnosno Hrvata iz Australian Capital Territorija u početku, što je zanimljivo istaknuti, nije imala neku naročitu podršku ili pomoć australskih Hrvata.
Hrvatsko poslanstvo osnovano je 29. studenoga 1977. godine kako bi upoznalo australsku javnost, a kasnije i svjetsku javnost, o volji i odlučnosti hrvatskog naroda da ostvari svoju vlastitu demokratsku i slobodnu državu, te da jugoslavenska ambasada ne može predstavljati i zastupati interese Hrvata u Australiji.
Imajući u vidu da je Canberra glavni grad Australije, Hrvati su iznajmili zgradu u diplomatskoj četvrti grada i stavili natpis Hrvatsko poslanstvo i istaknuli hrvatski barjak. Djelatnicima poslanstva imenovani su Mario Dešpoja i Dinka Sidić, kao tajnica.
Reakcija službene jugoslavenske vlade bila je nevjerojatna i iznad svih očekivanja. Balkansko nediplomatsko ponašanje i pritisak jugoslavenskog ambasadra i Jugoslavije na Australiju da zatvori Hrvatsko poslanstvo, izazvali su veliku reakciju ne samo među Hrvatima u Australiji nego i kod službene australske vlasti.
Takvim je ponašanjem jugoslavenske vlasti Hrvatsko poslanstvo preko noći postalo simbolom hrvatske borbe za nezavisnost, i podrška i pomoć počeli su stizati sa svih strana hrvatske zajednice u Australiji, pa čak i dalje od toga. Gotovo pune tri godine Hrvatsko poslanstvo okupiralo je australsku javnost, a putem diplomatskih predstavništava, čitav svijet.
Napokon, savezni je parlament Australije bio primoran izglasati poseban zakon kojim je ukinuto Hrvatsko poslanstvo. Njegovim zatvaranjem završen je jedan projekt koji je imao fantastični propagandni učinak, kakav njegovi osnivači nisu mogli zamisliti niti u snu.
Da bi omasovili i privukli nove članove ili simpatizere svojim strankama, hrvatske političke stranke bile su te koje su u većini hrvatskih zajednica izravno ili neizravno osnivale nogometne klubove ili folklorne skupine.
Nepotrebno je dokazivati koliko su nogometni klubovi koji su većinom nosili ime Croatia, Hrvat ili slično učinili na promicanju hrvatskog imena u svijetu. HOP, HSS, HN Otpor, odnosno njihovi članovi, bili su osnivači nogometnih klubova širom svijeta. Na sastanku 1988. u Zagrebu predstavnika nogometnih klubova Croatia koji postoje u svijetu okupilo se 150 delegata.
S vremenom su čelnici hrvatskih političkih stanaka shvatili da integriranjem i članstvom u različitim organizacijama, u strankama u sredinama u kojima su živjeli, kao i u različite međunarodne organizacije, donosi veće rezultate i uspjehe u promicanju ideje hrvatske borbe za neovisnost nego zatvaranjem i djelovanjem u getu hrvatskih zajednica.
Višegodišnje stečeno iskustvo u organiziranju i sudjelovanju u različitim međunarodnim skupovima, lobiranjem utjecajnih političara, urednika novina, televizijskih i radijskih postaja i drugih relevantnih čimbnika moći u zapadnodemokratskom svijetu, došlo je do izražaja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku , na početku devedesetih godina.
Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje.
U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 13. rujna 2004.)