34. nastavak

Borba za goli život, ogorčenost i mržnja prema komunistima

Hrvatska republikanska stranka, koja je osnovana 1951. u Buenos Airesu, bila je prva politička stranka nakon sloma hrvatske države 1945. koja je imala »izrazito politički program«. Međutim, kada se čitaju Načela i Program HRS svatko s imalo znanja hrvatske političke povijesti može doći do zaključka da su oni bazirani na temeljima Stranke prava i na ustaškim načelima

Piše: Marin Sopta

Kao izvanredan govornik i svojom markantnom fizičkom pojavom za javnom govornicom dr. Asaf Duraković je u svojim javnim nastupima u hrvatskim zajednicama znao dovesti prisutne do delirija oduševljenja. Svojim govorima stekao je mnoštvo obožavatelja koji su bili spremni poslušati bilo koji njegov zahtjev.

Nakon nekoliko godina nevjerojatne popularnosti u redovima hrvatske političke emigracije na svim kontinentima, zvijezda dr. Durakovića počela se polako gasiti, a njegov utjecaj među Hrvatima postao je gotovo beznačajan.

Stanje u redovima hrvatske političke emigracije nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske i bleiburške tragedije, koja znači kraj ustaškog pokreta, bilo je veoma kaotično. Borba za goli život, ogorčenost i mržnja prema komunistima, putovanje s članovima obitelji ako su preživjeli ratna vremena kroz izbjegličke logore najčešće u Južnu Ameriku, ostavili su velik trag na mnogima. Ako se zna da ustaški pokret nikada nije postao političkom strankom, onda je razumljivo zašto je u demokratskim zemljama došlo do stvaranja mnoštva stranaka.

Prema riječima dr. Ive Korskog, Hrvatska republikanska stranka, koja je osnovana 1951. u Buenos Airesu, bila je prva politička stranka nakon sloma hrvatske države 1945. koja je imala »izrazito politički program«. Međutim, kada se čitaju Načela i Program HRS svatko s imalo znanja hrvatske političke povijesti može doći do zaključka da su oni bazirani na temeljima Stranke prava i na ustaškim načelima.

Dr. Korski to objašnjava: »Republikanski program uzima u obzir novo političko i socijalno gospodarsko stanje u zemlji i predstavlja zato modernizaciju i aktualizaciju ustaški načela, a ne neku novost u hrvatskom političkom životu.«

Hrvatsku republikansku stranku osnovali su Ivan Oršanić i njegov brat Ante s nekoliko istomišljenika. Oni odmah pokreću i političku reviju Republika Hrvatska u kojoj će, osim Ivana Oršanića, stalno surađivati njegov nasljednik na mjestu predsjednika stranke, dr. Ivo Korski, glavni tajnik i pokretač stranke Kazimir Katalinić, kao i mnogi drugi istaknuti članovi i simpatizeri stranke (Šime Letin, Božo Dugeč, Malkica Dugeč, Rudolf Arapović, Vladimir Đurić, Ivica Penavić, Srećko i Rudi Tomić i dr.).

Ivo Oršanić je bio profesor matematike i fizike, i jedno vrijeme radio je u Nadbiskupiji u Zagrebu. Godine 1936. postaje urednikom Hrvatske smotre. Zbog svog revolucionarnog rada biva uhićen 1940. i nakon zatvora u Lepoglavi biva prevezen u koncentracijski logor u Kruščice u Bosni. Nakon uspostave NDH postaje visoki dužnosnik u NDH, gdje je bio šef promidžbe. Zbog sukoba s Nijemcima na njihov zahtjev biva smijenjen i postaje zapovjednik Ustaške mladeži.

Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno da, kao visoki državni dužnosnik, ne zna ništa o donesenoj odluci o povlačenju hrvatske vojske, nego to doznaje od jedne dužnosnice »koja je došla u naš stan da pita moju suprugu na koji će način napustiti Zagreb«.
Nakon što se morao kriti u izbjegličkim logorima Italije zbog toga što su ga tražili Englezi, Ivan Oršanić, napokon, krijući se iza lažnog imena Ivan Orlini, uspijeva 1948. otići u Argentinu i priključiti se svojoj obitelji.

U svom eseju »Povijest se ne briše«, objavljenom u Republici Hrvatskoj 1951., Ivan Oršanić piše:

»Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu.

Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno među većinom naroda.

Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda.

Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofobijsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko.«

»Hrvatski je narod u ustaškom razdoblju hrvatske povijesti htio svoju državu, bio je pripravan boriti se protiv svih, bez obzira na ideologije i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni svaki, posebice tu državu rušili i jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati«.

S pravom kritizira i oštro osuđuje one koji su zaneseni svojim visokim položajima, ili su zbog svojih sebičnih interesa nastojali iskoristiti revolucionarno vrijeme.

Ivan Oršanić i vodstvo Hrvatske republikanske stranke smatrali su da Hrvate odnosno članove i simpatizere treba najprije politički educirati. Ne treba se zanositi i težiti za nekim apsolutnim jedinstvom hrvatskog naroda jer, prema Oršaniću, važnije od toga je »borba za državu i za sigurnost slobode u državi«.

Zbog različitih uvjeta života i sredina u kojima žive hrvatski iseljenici širom svijeta, »moramo biti svjesni da se to jedinstvo ne može ostvariti i ne smijemo se zavaravati s time da se može ostvariti«.

Prema Oršanićevim riječima »borba za državu i za slobodu u hrvatskoj državi čini predmet svih osnovnih razlika u emigraciji, iznad jedinstva jer jedinstvo samo po sebi nije ništa, kao što nije ništa ni pusta želja za oslobođenjem i slobodom«.

(Nastavlja se)

(Vjesnik, 07. listopada 2004.)