20. nastavak

Hrvatska politička scena u iseljeništvu nije bila monolitna

Za političke emigrante poput Jakše Kušana, Gojka Borića, Tefka Saračevića, Tihomila Rađu, Branka Salaja kao i poznate i utjecajne hrvatske političke djelatnike poput sveučilišnih profesora Bogdana Radice, Mate Meštrovića i drugih sa sličnim političkim pogledima koji su načelno bili antiustaški nastrojeni, jugoslavenske vlasti su nastojale diskredirati i smanjiti njihov ugled u redovima hrvatskih iseljenika

Piše: Marin Sopta

Zapadnodemokratski svijet doživljavao je i koristio Jugoslaviju kao pijuna u propagandnom ratu protiv Sovjetskoga Saveza, da bi na njenu primjeru pokazao kako komunistički svijet nije jedinstven i homogen. Zapadne zemlje, nastojeći očuvati »integritet i cjelovitost Jugoslavije«, išle su toliko daleko da su, poput zapadne Njemačke, 26. studenoga 1970. u Beogradu potpisale ugovor o izručenju.
Reakcija na sklapanje ovog ugovora bila je u njemačkoj javnosti veoma oštra. Njemačke novine Der Donanschwale, osvrćući se na taj ugovor, donosi i tekst Rezolucije Saveza slobodnog tiska gdje, među ostalim, stoji:
»... Poznato je da je jugoslavenski državni teroristički aparat Udbe organizirao na području Savezne Republike Njemačke niz političkih umorstava...
Njemačko-jugoslavenski ugovor o izručenju isključuje izručenje političkih bjegunaca. Ipak bi trebalo biti poznato, da za jedan komunistički režim nije nikakav problem predložiti falsificirane dokumente, prema kojem je jedan politički bjegunac, kojeg Beograd želi dobiti u svoje šake, običan zločinac.
Na temelju ugovora od 26. studenoga 1970. savezna vlada bi bila tak obvezna izručiti pravoga političkog bjegunca Beogradu.«
U ratu protiv pripadnika hrvatske političke emigracije Udba je koristila i druge metode osim atentata, to je bio psihološki rat. Strategija je bila vrlo jednostavna i ona je uz popustljivost često i otvorenu naklonost zapadnih vlada davala rezultate.
Kako bi kompromitirala i omalovažila hrvatske političke djelatnike u njihovim novim domovinama, jugoslavenska propaganda je putem svojih diplomatskih predstavnika optuživala aktivne Hrvate kao pripadnike poraženih hrvatskih vojnih postrojbi koji su bili saveznici s fašističkom Njemačkom i nacističkom Italijom.
Za one Hrvate koji su pobjegli iz Jugoslavije pedesetih godina dvadesetog stoljeća za koje se nije moglo tvrditi da su bivši ustaški vojnici ili visoki dužnosnici u vladi poglavnika dr. Ante Pavelića jugoslavenska propagandna mašinerija imala je drugu taktiku.
Za političke emigrante poput Jakše Kušana, Gojka Borića, Tefka Saračevića, Tihomila Rađu, Branka Salaja kao i poznate i utjecajne hrvatske političke djelatnike poput sveučilišnih profesora Bogdana Radice, Mate Meštrovića i drugih sa sličnim političkim pogledima koji su načelno bili antiustaški nastrojeni, jugoslavenske vlasti su nastojale diskredirati i smanjiti njihov ugled u redovima hrvatskih iseljenika upotrebljavajući teze Vladimira Bakarića.
Na Desetoj plenarnoj sjednici CK SKH taj komunistički prvak, govoreći o hrvatskoj političkoj emigraciji, također je rekao da »sve što je vrijedilo kao inteligencija i pokušalo nešto misliti pretvorilo se u istraživača za različite biroe različitih obavještajnih službi i oni vrlo temeljito prate naš tisak, znaju sve što se zbiva u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, i ono što im ostane za privatnu upotrebu izvan naloga poslodavaca objavljuju u člancima. Tako postoji nekoliko časopisa te emigracije. Mislim na one deblje i kvaziozbiljnije koji su ostaci jednoga analitičkog rada za strane obavještajne službe. Naavno, da sada politički kurs te emigracije ne postoji, to je privjesak obavještajne službe.«
Za one Hrvate koji su imali drukčije političke poglede i vjerovali u primjenu različitih metoda i načina borbe protiv Jugoslavije i komunističkog pokreta, optužbe jugoslavenskoga propagandnoga aparata bile su da su to ustaški teroristi.
No pored činjenice da su takve optužbe bile dio propagandnog rata jugoslavenskih vlasti za domaću, a dosta dugo i za stranu uporabu, može se konstatirati da hrvatska politička scena u iseljeništvu nije bila monolitna .
U političkoj lepezi stranaka bilo je onih poput Hrvatske seljačke stranke – najstarije i dosta vremena najutjecajnije političke stranke medu iseljenim Hrvatima, koja je bila oštar politički protivnik i kritičar ustaškog pokreta i njihovih sljedbenika u iseljeništvu.
U političkoj povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću dvije stranke, dva opća hrvatska pokreta, svojom masovnošću i značenjem utjecala su na politički život Hrvatske i odredila njenu budućnost. Te dvije stranke bile su HSS I HDZ. I dok je utemeljitelj i vođa prve, Stjepan Radić, umro od posljedica atentata u beogradskoj skupštini, dotle je drugi, dr. Franjo Tuđman, uspio na čelu HDZ s drugim oporbenim hrvatskim strankama uz podršku domovinske i iseljene Hrvatske ostvariti san svakog Hrvata i uspostaviti suverenu demokratsku Republiku Hrvatsku.
Nakon smrti Stjepana Radića, stranku vodi dr. Vladko Maček, koji dugo poslije Drugoga svjetskog rata djeluje u iseljeništvu gdje i umire. Rad HSS-a u iseljeništvu može se najbolje analizirati i objasniti djelovanjem njegovih predsjednika, dr. Vladka Mačeka, njegova nasljednika dr. Jurja Krnjevića i gosp. Josipa Torbara, današnjeg zastupnika HSS u Hrvatskom saboru.
Poslijeratni marginalni status HSS-a bio je posljedica odluke njena čelništva o pasivizaciji stranke nakon napada Njemačke na prvu Jugoslaviju u travnju 194. godine. Predsjednik stranke Vladko Maček je tijekom rata ostao u Hrvatskoj, gdje je – zbog odbijanja bilo kakve suradnje s Nijemcima i s ustaškim režimom neko vrijeme bio zatočen u logoru Jasenovac, a potom je prebačen u kućni pritvor na svom posjedu u Kupincu nedaleko od Zagreba.
Samo proglašenje NDH Maček je dočekao u Kupincu te je tadašnje događaje ovako opisao: »U Zagrebu je nastalo veliko oduševljenje, jednako onome koje je vladalo 1918. kada je bilo proglašeno odcjepljenje od Ugarske. Velika većina ljudi smatrala je velikim dobitkom što su se riješili srbijanske dominacije i što su Nijemci dali svojoj okupaciji eufemistički naziv Nezavisna Država Hrvatska. Mnogi moji do tada iskreni pristaše i prijatelji smatrali su me u najmanju ruku kratkovidnim što nisam pravodobno učinio potreban sporazum s Nijemcima i dobio od njih vlast nad Hrvatskom. Tako je bilo u Zagrebu, a uglavnom i po drugim većim gradovima.«

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 21. rujna 2004.)