01. nastavak
Nakon sloma »hrvatskoga proljeća« u prosincu 1971., u hrvatskoj političkoj emigraciji oživjela je ideja o stvaranju jedne sveopće hrvatske organizacije koja bi, kada to narod u domovini više ne može, štitila općehrvatske interese. Međutim, ideja o stvaranju općeg hrvatskog narodnog predstavništva, u kojemu bi se trebale okupiti sve hrvatske organizacije i skupine u izbjeglištvu, potječe iz šezdesetih godina.
Prvi pokušaj ujedinjenja učinjen je u rujnu 1961. na Šestom hrvatskom saboru u Chicagu, kada je osnovan pripremni odbor pod imenom privremenog Hrvatskog narodnog vijeća, u koje su ušli predstavnici raznih hrvatskih organizacija i društava iz SAD-a i Kanade sa zadatkom da provedu organizaciju općehrvatskog kongresa, koji bi raspravio o mogućnosti osnivanja svehrvatskog tijela kao nositelja općehrvatske osloboditeljske borbe u emigraciji.
Spomenuti pripremni odbor sazvo je Svehrvatski kongres u New Yorku (u kolovozu 1962.), koji su organizirali Ujedinjeni američki Hrvati, i na njega pozvao sve hrvatske političke skupine, organizacije , društva i istaknute pojedince.
Sudionici Kongresa, na komu su bile zastupljene sve hrvatske državotvorne političke skupine, osim Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, prihvatili su 31. kolovoza 1962. načelnu deklaraciju i privremeni pravilnik organizacije , koja je dobila ime Hrvatsko narodno vijeće. U Središnji odbor ušli su sljedeći: Ibrahimbeg Džinić, predsjednik; Miro Gal, dopredsjednik; Tomislav Mesić, tajnik; Branimir Jelić (Njemačka), Ivan Oršanić (Argentina), Milivoj Mostovac (Kanada), Milan Blažeković (Argentina) i Srećko Rover (Australija), kao članovi.
Kongres je predvidio sazivanje drugog zasjedanja najkasnije u roku od dvije godine, ali do toga nije došlo, ponajviše zbog poteškoća političke naravi, koje su onemogućile djelatni opstanak organizacije već od zasjedanja u New Yorku. Izostanak suradnje između Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta bio je najvažniji razlog neuspjeha u djelovanju Hrvatskoga narodnoga vijeća 1962. godine.
Nakon Drugoga svjetskoga rata Hrvatska seljačka stranka, najveća politička stranka u Hrvatskoj, nastavila je djelovati u emigraciji, gdje je bila aktivna i prije rata. Vladko Maček je, preko Austrije i Francuske, došao u Sjedinjene Države i nastanio se u Washingtonu. Cijelo vrijeme izbjeglištva bio je aktivan. Posjećivao je HSS-ove ogranke diljem SAD-a i Kanade, držao govore i pisao članke u tjedniku Hrvatski glas u Winipegu u Kanadi.
Maček u emigraciji nije mijenjao osnove stranačkoga političkoga programa nego ih je samo prilagodio novonastalim poslijeratnim političkim prilikama. Stajalište prema političkim zbivanjima u Hrvatskoj formulirao je ovako: Nemoguće je uspostaviti demokratsko društvo ako nije zasnovano na višestranačkom političko sistemu.
Poštujući to političko načelo, HSS je od samog svog početka 1904. godine započeo okupljati hrvatski narod u svoje redove, suprotstavljajući se prvo mađarskom nasilju, a iza Prvoga svjetskoga rata velikosrpskoj diktaturi.
Stranka nije prihvatila politiku Hitlerovih i Mussolinijevih eksponenata u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata odlučno se suprotstavlja komunističkoj diktaturi. Hrvatski iseljenici ne mogu djelotvorno provoditi HSS-ov program u Hrvatskoj zbog tamošnjih političkih prilika.
Zbog toga je njihova dužnost da budu aktivni u političkom životu svoje nove domovine i tako pridonose borbi protiv komunističkih diktatura. Svaki iseljeni Hrvat treba biti veleposlanik svoga naroda u zemlji u kojoj živi.
Tako hrvatski iseljenici daju svome narodu u domovini »neprocjenjivu moralnu pomoć u njegovoj teškoj borbi za pravednost, čovječnost i za slobodu pojedinca i hrvatskog naroda kao cjeline«.
Na tim političkim načelima stranka je nastavila djelovati u iseljenoj Hrvatskoj, strogo zastupajući stajalište da je HSS jedini od naroda u Hrvatskoj godine 1938. izabrani demokratski predstavnik hrvatskog naroda, pa prema tome ne priznaje pravo tzv. krovnim hrvatskim emigrantskim političkim udrugama da govore u ime hrvatskog naroda u domovini i emigraciji. HSS-ovi ogranci u drugim zemljama ne smiju ni sudjelovati u bilo kakvim zajedničkim akcijama s tim tzv. hrvatskim organizacijama.
Taj zahtjev zasnivali su na načelu legaliteta: HSS je 1938. godine na izborima u Hrvatskoj dobio opću potporu hrvatskog naroda. Prema tome, ta je stranka imala legitimitet voditi narod do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj.
Dr. Ante Pavelić je poslije rata nastavio akciju okupljanja svojih pristaša u emigraciji, pa je Argentina s Buenos Airesom bila glavno stjecište ustaških emigranata. Nova akcija Ante Pavelića bla je osnivanje Hrvatske državotvorne stranke. Glasilu Hrvatski domobran mijenja ime u Hrvatska.
Zapravo, bilo je sve to novo ime za ustaški pokret: ono je bilo primjerenije poratnom razdoblju poslije poraza fašizma i nacizma s kojima je ustaški pokret bio povezan.
No ubrzo (1956.) Pavelić nastoji proširiti svoju emigrantsku političku aktivnost pretvaranjem stranke u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Izjavu o utemeljenju HOP-a, koja je objavljena u dvotjedniku Hrvatska, osim dr. Pavelića, potpisali su dr. Džaferbeg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica Frković, dr. Andrija Ilić i Josip Marković (svi pripadnici bivšeg Ustaškog pokreta), te dr. Ivan Kordić, dr. Stjepan Hefer, ing. Ivo Šarinić i Stipe Matijević, pripadnici HSS-ova desnoga krila.
(Nastavlja se)
02. nastavak
Plodna razmjena ideja, prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja hrvatskih državotvornih snaga
Članovi HOP-a, u interesu zajedničkog stvaranja slobodne hrvatske države, opraštaju hrvatskim komunistima, ali ne zaboravljaju da su hrvatski komunisti ti koji su svjesno rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i stvorili novu Jugoslaviju. Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji
Piše: Ivan Čizmić
Djelatnost Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (HOP) zasnivala se na načelima iz prve ustaške emigracije. Središnjica HOP-a bila je u Buenos Airesu, a imala je ogranke u zemljama Zapadne Europe, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji. Njihovi članovi bili su pripadnici bivše hrvatske vojske za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske koji su poslije rata u izbjeglištvu nastavili slijediti politička stajališta dr. Ante Pavelića.
Disciplinarno i dosljedno provođenje uputa dr. Ante Pavelića bitna su obilježja članova HOP-a u tim poratnim godinama. Većina kasnije pridošlih Hrvata postali su članovima HOP-a, koji je tada bio najmasovnija hrvatska politička organizacija u emigraciji.
Unatoč političkim, ideološkim i ekonomskim promjenama u svijetu i domovini, HOP nije nikada zapravo promijenio svoj program rada i političko-nacionalna stajališta koja je zacrtao dr. Ante Pavelić. HOP je i dalje uživao podršku mnogih Hrvata i njegov utjecaj na politički život hrvatskih doseljenika bio je veoma velik.
To je posebno važno kad se ima na umu da većinu vodećih članova HOP-a nisu više sačinjavali pripadnici bivših hrvatskih oružanih snaga, nego mladi Hrvati koji su bili rođen i odgojeni u komunističkoj Jugoslaviji, a mnogi u iseljeništvu.
Članovima HOP-a i mnogim drugim Hrvatima ime dr. Ante Pavelića bilo je simbolom hrvatske državnosti, hrvatske granice na Drini, hrvatskog prkosa nadmoćnijem neprijatelju i spremnosti polaganja života za obranu Hrvatske. Članovi HOP-a, u interesu zajedničkog stvaranja slobodne hrvatske države, opraštaju hrvatskim komunistima, ali ne zaboravljaju da su hrvatski komunisti ti koji su svjesno rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i stvorili novu Jugoslaviju.
Na tom političkom programu čelništvo HOP-a zauzelo je čvrsto stajalište kako je ta politička organizacija jedini pravi zastupnik hrvatskoga naroda. Stoga svaka suradnja s drugim hrvatskim političkim udrugama nije dopuštena.
Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji. To je bio razlog da su neki istaknuti ljudi iz HSS-a djelovali samostalno.
I u HOP-u poslije Pavelićeve smrti 28. prosinca godine 1959. u Madridu jedna skupina ustaških emigranata odvojila se u posebnu organizaciju pod istim imenom, a na čelu joj je bio Vjekoslav Vrančić, koji se udaljio od tvrde politike Pavelićevih nasljednika.
Glavno glasilo bilo im je Hrvatski narod.
Otada su, do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990., djelovala dva HOP-a – »matični« i »reorganizirani« HOP – a što se tiče načela, ustrojstva, organizacijskog djelovanja i glavnoga cilja, između tih dvaju krila nije bilo velike razlike. Ipak članovi reorganiziranog HOP-a sudjelovali su na osnivačkoj sjednici Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV) u Kanadi u Torontu 1974. godine.
Razvoj političkih uvjeta u Hrvatskoj, nacionalno osvješćivanje dijela hrvatskih komunista, koje je dovelo do hrvatskoga proljeća, i tragični događaji zbog odluka donesenih u Karađorđevu 171., dokazali su još jednom potrebu da ujedinjena i organizirana emigracija aktivno sudjeluje u borbi za obnovu hrvatske državnosti.
Isto tako dolazak sve više Hrvata na privremeni rad u Zapadnu Europu pretvorio se u izazov političkoj emigraciji da taj dio hrvatskoga naroda, prisiljenog na pečalbu, osvijesti nacionalno i uključi prikladnim pristupom u zajedničku borbu.
Sve je to pridonijelo da se putem emigrantskog tiska, te pismenih veza i osobnih dodira razvije plodna razmjena ideja , prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja državotvornih snaga u jedno središnje tijelo, te o njegovu ustrojstvu i zadacima.
Godine 1968. došlo je do sastanka predstavnika »revidiranog« HOP-a (R) iz Argentine i Ujedinjenih američkih Hrvata, na kojemu je zaključeno da se pristupi osnivanju kontinentalnih vijeća za uspostavu Države Hrvatske s ciljem što bržega i što lakšeg stvaranja središnje organizacije.
Na temelju tog dogovora, 29. lipnja 1969. u Clevelandu dvadeset sjeveroameričkih i kanadskih organizacija osnivaju Sjevernoameričko vijeće za nezavisnost Hrvatske, dok 6. ožujka 1970. u Buenos Airesu predstavnici Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog domobrana i HOP-a (R) potpisuju povelju o osnutku Vijeća Hrvata Južne Amerike za uspostavu Države Hrvatske.
U srpnju 1973. predstavnici Kontinentalnog vijeća Južne Amerike i Hrvatskog narodnog odbora za Europu potpisuju izjavu kojom se zagovara stvaranje kontinentalnih vijeća u Europi i Australiji kao i središnjeg hrvatskog predstavništva. Zahvaljujući toj inicijativi, 25. kolovoza u Münchenu predstavnici Hrvatskoga narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatske republikanske stranke i Radničkog centra iz Švedske potpisuju načelnu izjavu za stvaranje Europskog kontinentalnog vijeća, do osnutka kojega dolazi 4. studenoga u Karlsruhe.
U međuvreenu se osniva Kontinentalno vijeće za Australiju, a izjavu o potpori središnjem predstavništvu potpisuju predstavnici Hrvatske mladeži, Hrvatskog narodnog otpora, Hrvatskog narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata i hrvatskih društava »Bosna« i »Sydney«.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 31. kolovoza 2004.)
03. nastavak
»Danas više nema važnijega hrvatskog političara koji bi se odricao hrvatske države ili se u tome samo kolebao«
Svrha je i temeljni zadatak Hrvatskoga narodnoga vijeća kao izvanstranačkoga hrvatskog državotvornog tijela djelatno pomagati hrvatski narod svim prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovu zahtjevu i nastojanju da ostvari svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Slobodna i samostalna država Hrvatska mora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskoga naroda u kojoj će biti suveren jedino hrvatski narod
Piše: Ivan Čizmić
Tijekom 1973. u Sjedinjenim Državama osniva se organizacija Ujedinjeni hrvatski fondovi, kojoj se priključuju brojna hrvatska društva u sjevernoameričkim gradovima Chicagu, Los Angelesu i Clevelandu. Glavni je cilj organizacije prikupljanje novčanih sredstava za borbu za oslobođenje Hrvatske.
Od 23. do 25. studenoga 1973. održan je Hrvatski sabor u Chicagu u zajedničkoj organizaciji Ujedinjenih američkih Hrvata i Ujedinjenih hrvatskih fondova. U skladu s duhom koji je vladao za vrijeme Sabora i s obzirom na to da su već bila osnovana kontinentalna vijeća u cijelom svijetu, predstavnici kontinentalnih vijeća Južne i Sjeverne Amerike, uvjereni u potpuno sazrijevanje ideje o stvaranju hrvatskoga središnjega predstavništva, najavili su službeno da će se saborovanje za osnutak toga predstavništva održati od 1. do 3. veljače 1974. u Torontu u Kanadi.
Tim činom i osnivanjem vijeća na svim kontinentima, nije više bilo prepreka za uspješni osnutak zajedničkoga hrvatskoga političkoga tijela.
Zasjedanje Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnog vijeća održano je, kako je i najavljeno, u anadi od 1. do 3. veljače 1974. – u prostorijama hotela »Andora« u Torontu. Uoči zasjedanja Bogdan Radica je u Novoj Hrvatskoj (br. 2/1974.), među ostalim, napisao:
»Hrvati se moraju složiti i pred svijetom istupiti kao cjelina. To je duboko opravdana i legitimna težnja. Malen smo narod, razbacani po svim kontinentima, posvuda se o nama govori, svagdje nas znaju. Ali još nismo bili kadri stvoriti tijelo koje bi nas dostojno predstavljalo. S mnogim se našim ljudima koji istupaju u inozemstvu događa ono što se zbivalo s Kvaternikom, kad su mu, u Parizu ili u Torinu, francuski i talijanski državnici govorili: 'Znamo Košuta i u čije ime on govori, ali ne znamo Kvaternika niti koga on predstavlja.'
Treba ipak priznati da stanje nije tako beznadno. Danas više nema važnijega hrvatskog političara koji bi se odricao hrvatske države ili se u tome samo kolebao. To je zajednički nazivnik svih političkih struja, ma koliko suprotne bile. A to je neobično važno pred svijetom. Velike sile još nemaju alternative za Jugoslaviju, i upravo bi zato jedinstveno i odgovorno vodstvo velike i svuda cijenjene hrvatske emigracije, kako političke tako i ekonomske, moglo najviše djelovati na strane krugove.
Samo dobro organizirano hrvatsko predstavništvo može druge uvjeriti da jednako tako sređena hrvatska država može osigurati mir i poredak na Balkanu bolje od Jugoslavije.«
Kongres u Torontu trebao je utvrditi i analizirati mnogobrojna i kompleksna pitanja kao što su: pravi sadržaj i značenje hrvatskoga proljeća i uzroci njegova neuspjeha; stanje u domovini nakon Karađorđeva; mogući razvoj situacije u domovini nakon Titova nestanka; utjecaj vojske u jugopolitici – unutrašnjoj i vanjskoj; odnosi s prečanskim pravoslavcima; odnosi i suradnja s nesrpskim narodima Jugoslavije; hrvatsko radništvo u inozemstvu; posljedice eventualne ekonomske recesije u Zapadnoj Europi na naše radništvo i na stanje u domovini; odnosi u emigraiji: organizirane političke grupe, neovisni intelektualci, neorganizirane rodoljubne mase, emigrantski tisak itd.; politika Amerike, velikih zapadnoeuropskih sila i Sovjeta koja se odnosi na Hrvatsku.
Na Saboru u Torontu bili su nazočni predstavnici svih političkih stranaka i društava osim HSS-a i HOP-a, zatim predstavnici kontinentalnih vijeća, drugih društava i organizacija, i mnogo više ili manje istaknutih javnih radnika, nezavisnih intelektualaca koji su bili aktivni u raznim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i sportskim institucijama. Štoviše, došlo je na svoju ruku i nekoliko istaknutih haesesovaca, među kojima su najpoznatiji bili dr. Dinko Šuljak i dr. Stanko Vujica.
Budući da nije bilo uputno ustanoviti koji od sudionika ima pravo glasa, jer bi to značilo isključiti a priori dio na skupu prisutnih, predstavnici Sjevernoameričkog kontinentalnog vijeća, u svojstvu organizatora, pozvali su na sastanak, dan prije otvaranja saborovanja, delegacije HOP-a (R), Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog narodnog odbora, Hrvatskog narodnog odpora i Hrvatskog odbora za Venezuelu da izmijene ideje o ustrojstvu budućega središnjeg tijela.
Nastojalo se da se izađe pred plenum sa zajedničkim prijedlogom, jer je vladalo uvjerenje da bi se tako spriječila eventualna konfrontacija i, prema tome, izbjegla potreba za glasanjem.
Nakon trodnevnoga saborovanja izabran je Privremeni odbor Hrvatskoga narodnoga vijeća. Za predsjednika je izabran Ante Došen.
Temeljni dokument Hrvatskoga narodnoga vijeća prihvaćen na Saboru u Torontu bio je Ustav. On je sadržavao i programska načela prema kojima je svrha i temeljni zadatak Hrvatskoga narodnoga vijeća kao izvanstranačkoga hrvatskog državotvornog tijela djelatno pomagati hrvatski narod svim prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovu zahtjevu i nastojanju da ostvari svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku.
Slobodna i samostalna država Hrvatska ora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskoga naroda u kojoj će biti suveren jedino hrvatski narod.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 1. rujna 2004.)
04. nastavak
»Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti«
Proljećari koji su pobjegli iz Jugoslavije dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja. Te mlade državotvorne Hrvate iz domovine, bez obzira na bitne ideološke razlike između njih, stari su ustaški izbjeglice objeručke prigrlili. Zato što su u njima prepoznali nasljednike u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Argentinska, kao uostalom i ostale hrvatske sredine, dali su Bruni Bušiću i njegovim istomišljenicima snažnu potporu
Piše: Ivan Čizmić
Ustavom, kao temeljnim dokumentom Hrvatskoga narodnoga vijeća, također je određeno da će Hrvatski državni sabor izabran na slobodnim izborima donijeti odluke o nazivu države, njenu političkom, društvenom i gospodarskom sustavu i demokratskom uređenju kao i o njenim međunarodnim odnosima.
Svim državljanima i građanima slobodne i samostalne Države Hrvatske, bez obzira na narodnost, vjeru, političko uvjerenje, spol, rasu i stalež, uz jednake dužnosti pripadat će i biti osigurana jednaka i sva ljudska i građanska prava.
Tijela Hrvatskoga narodnoga vijeća jesu: Sabor, Izvršni odbor, Nadzorni odbor i Časni sud.
Sabor, vrhovno tijelo Hrvatskoga narodnoga vijeća, ima isključivo pravo odlučivati o svim ustavnim činima i odredbama Vijeća. Sabor djeluje trajno, odnosno do izbora Hrvatskoga državnoga sabora u slobodnoj i samostalnoj Držvi Hrvatskoj i ne prisvaja sebi ulogu i značenje Hrvatskoga državnog sabora.
To političko stajalište Hrvatskoga narodnoga vijeća izneseno je u platformi Sabora: »Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti. Ono što iseljena Hrvatska može učiniti jest da se politički djelatno organizira (...) sa svrhom da upozori svjetsku javnost na besmislenost podržavanja jedne razjedinjene i slabe Jugoslavije . (...) Povijesno iskustvo u bivšoj Jugoslaviji svjedoči da je demokratsko-parlamentarni sustav zapadno-europskog tipa neodrživ zbog toga što demokratizacija Jugoslavije znači i njen raspad.«
Osnivačima Hrvatskoga narodnoga vijeća bilo je jasno da je za uspjeh u svijetu koji se do tada oblikovao bilo potrebno prilagoditi adekvatan način djelovanja. Posebno je bilo potrebno neutralizirati prigovor da je hrvatski narod podijeljen, da ima stotine različitih organizacija koje sve govore različitim glasovima i zapravo ne znaju što hoće.
Za postignuće svojega programa Hrvatsko narodno vijeće služi se svim prikladnim sredstvima, koja su u skladu sa zakonodavstvima država u kojima Hrvati žive. Ta prikladna sredstva trebala su u sredinama svoga djelovanja naći informacijski uredi, koji su neposredno nakon održavanja Osnivačkoga sabora u Torontu formirani u svim zemljama i većim mjestima gdje su Hrvati živjeli.
Uz informacijske urede organizirana su u svim jačim hrvatskim zajednicama tijela za suradnju, odnosno za zajedničke nastupe pod nazivnikom međudruštveni odbori. Cilj informacijskih ureda i međudruštvenih odbora bio je suprotstaviti promidžbu za hrvatske probitke onoj jugoslavenskoj.
Nakon Helsinške deklaracije (1975.), koju je potpisala Jugoslavija, a koja je svim potpisnicima jamčila nepovredivost granica, kao i razvoja Europske zajednice, Hrvatskoj su u tom smislu ostala dv polja rada: ljudska prava i samoodređenje naroda.
Na sljedećem, prvom redovitom Saboru Hrvatskoga narodnoga vijeća, u rujnu 1975., također u Torontu, za predsjednika Sabora izabran je dr. Dinko Šuljak, za predsjednika Izvršnog odbora – dr. Stanko Vujica, za glavnoga tajnika ing. Božidar Abjanić.
Budući da je predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskoga narodnoga vijeća prof. Stanko Vujica umro od klijenuti srca u Kanadi u rujnu 1976., predsjedničku je dužnost preuzeo potpredsjednik Janko Skrbin, i obnašao je do trećega redovitoga sabora u Londonu, kada je tu dužnost od njega preuzeo dr. Mate Meštrović.
On je tu dužnost obnašao do raspuštanja Hrvatskoga narodnoga vijeća nakon uspostave hrvatske države, na zadnjem redovitom zasjedanju HNV-a sredinom ožujka 1990. u Stuttgartu.
Drugi sabor održao se od 6. do 10. listopada 1977. u Hotelu »Ramada Inn« u Bruxellesu uz dozvolu tamošnjih vlasti i unatoč žestokim jugoslavenskim prosvjedima.
U vrijeme osnivanja Hrvatskoga narodnoga vijeća, u emigraciji su bili aktivni proljećari koji su pobjegli iz Jugoslavije poslije izvanredne sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu ili, kao Bruno Bušić i Franjo Mikulić, nakon što su izdržali zatvorske kazne.
Uoči drugoga redovitog saborovanja HNV-a i oni su se učlanili u Hrvatsko narodno vijeće i kandidirali se za sabornike. Dobili su velik broj glasova i svi su izabrani u vodstvo HNV-a, ponajprije zahvaljujući rastućem raspoloženju u hrvatskom iseljeništvu za potrebom općehrvatskog pomirenja.
Te mlade državotvorne Hrvate iz domovine, bez obzira na bitne ideološke razlike između njih, stari su ustaški izbjeglice objeručke prigrlili. Zato što su u njima prepoznali nasljednike u borbi za samostalnu hrvatsku državu.
Argentinska, kao uostalom i ostale hrvatske sredine, dali su Bruni Bušiću i njegovim istomišljenicima snažnu potporu u izborima za Drugi sabor 1977. u Bruxellesu. Bruno Bušić dobio je najviše glaova.
U Bruxellesu izabrani su u trideseteročlani Sabor na odgovorne dužnosti: Franjo Mikulić, predsjednik Sabora, Hrvoje Lun, tajnik, Bruno Bušić, pročelnik Ureda za promidžbu, Zlatko Markus, pročelnik Ureda za vanjske veze, dr. Ernest Bauer izabran je za pročelnika Političkoga ureda.
U Sabor je izabran i Stipe Bilandžić iz Hrvatskoga narodnoga otpora.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 2. rujna 2004.)
05. nastavak
Protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo emigracija iz 1945.
Vodstvo Hrvatskoga narodnog vijeća izabrano u Bruxellesu nije bilo politički homogeno nego pluralističko. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši ustaški »omladinac« Janko Skrbin, dok je na mjesto predsjednika Sabora izabran bivši partizanski »omladinac« Franjo Mikulić. Iako su shvatili svu važnost uključivanja proljećara u Hrvatsko narodno vijeće, pa i u vodstvenu strukturu, dio starije generacije u emigraciji bio je spreman prihvatiti novodošle i mlađu generaciju, no s time da bude pod njihovim vodstvom, daleko u drugom planu
Piše: Ivan Čizmić
Zahvaljujući izboru četvorice proljećara, Drugi je sabor predstavljao zbližavanje »stare« i »mlade« generacije i ideološki susret »desničara« s »ljevičarima«. Ta činjenica davala je svima nadu u što uspješniji rad u tom saborskom razdoblju, i u tom duhu se i održalo saborovanje.
Osim smjernica za budući rad, Drugi sabor donio je Poruku hrvatskom narodu i političku Rezoluciju o pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje. Izglasana je isto tako rezolucija u kojoj se osuđuju anonimni napadaji u tisku i širenje lažnog sumnjičenja dužnosnika i članova Hrvatskoga narodnoga vijeća.
Izbor proljećara na visoke dužnosti u Hrvatskom narodnom vijeću pokazao je da su protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo oni koji su otišli u emigraciju 1945. godine. Hrvatsko narodno vijeće na taj je način igralo ulogu »mosta« između novije, ostkarađorđevske i starije hrvatske emigrantske generacije.
Odmah na početku Bruno Bušić, novoizabrani pročelnik Ureda HNV za promidžbu, pridaje osobitu pozornost hrvatskim radnicima po europskim zemljama (gastarbeiterima), i u tu svrhu počinje izdavati Hrvatski vjesnik u džepnom formatu i posjećivati mjesne organizacije po Europi. Istodobno radi na mnogim novim inicijativama, zahvaljujući ugledu koji je uživao i dobrim domovinskim vezama posredovanjem kojih je redovito dobivao povjerljive informacije.
Godinu dana prije Sabora u Bruxellesu, nekolicina hrvatskih emigranata u Sjedinjenim Državama otela je zrakoplov. Ta je otmica bila posljedica toga što je američki tisak ignorirao hrvatski pokret u Hrvatskoj i više-manje podržavao beogradski režim.
Da bi privukli pozornost svjetskoga tiska i ostalih medija, neki su članovi Hrvatskoga narodnoga otpora poduzeli očajnički teroristički korak. Za vrijeme weekenda od 10. do 12. rujna 1976. Zvonko Bušić, njegova žena Julienne, rođena u Americi, i još tri pomagača oteli su jedan TWA putnički zrakoplov, koji su, nakon polijetanja iz New Yorka, prisilili da sleti u Parizu. Otmičari su tražili da najveće američke novine objave njihov Appeal to the American People i posebnu deklaraciju. U njima su opisali hrvatsku borbu za slobodu. Tako su prisili svjetske medije da pišu o hrvatskom pitanju.
Nažalost, u New Yorku na Grand Central Stationu (kolodvor), jedan je policajac poginuo od bombe što su je otmičari ondje ostavili. U Parizu su otmičari uhićeni i poslije im je u New Yorku suđeno.
Nakon otmice TWA-ova zrakoplova na Zapadu i u Americi mnogo se pisalo o složenom hrvatskom problemu unutar Jugoslavije . Teško je reći koliko je taj čin zračnog gusarstva (air piracy) koristio hrvatskom pitanju. To se odnosi i na kasniji hrvatski teroristički napad na jugopredstavništvo blizu Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Hrvatski tisak i većina hrvatskih organizacija načelno su osuđivali i ograđivali se od terorističkih akcija.
Zbog čestih otmica zrakoplova međunarodna javnost je tada oštro osuđivala svaki teroristički čin i držanje talaca.
Hrvatski napad na TWA pao je u vrlo nezgodno vrijeme, ali se nije dogodio slučajno. Bilo je to 1976., kada je Amerika slavila svoju 200. obljetnicu neovisnosti. Šačica mladih hrvatskih rodoljuba, među njima i jedna Amerikanka, željeli su tako upozoriti Sjedinjene Države da se i Hrvatska bori za neovisnost i da bi je Amerika trebala u tome podržati i izvući je iz okvira Jugoslavije .
Nešto kasnije, tijekom 1980. i 1981. godine, uslijedila su masovna uhićenja članova Hrvatskoga narodnoga otpora u Sjedinjenim Državama i Kanadi pod optužbom da su bili umiješani u terorizam u SAD-u, odnosno da su sudjelovali u pravljenju i podmetanju eksplozivnih naprava u prostorije jugoslavenskog konzulata, jugoslavenske banke i drugih jugoslavenskih ustanova, kao i u prostorije navodno projugoslavenski orijentiranih hrvatskih iseljenika.
Radikalne aktivnosti hrvatskih emigranata neposredno su se odrazile na odnose u Hrvatskom narodnom vijeću.
Vodstvo HNV-a izabrano u Bruxellesu nije bilo politički homogeno nego pluralističko. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši ustaški »omladinac« Janko Skrbin, dok je na mjesto predsjednika Sabora izabran bivši partizanski »omladinac« Franjo Mikulić. Iako su shvatili svu važnost uključivanja proljećara u Hrvatsko narodno vijeće, pa i u vodstvenu strukturu, dio starije generacije u emigraciji bio je spreman prihvatiti novodošle i mlađu generaciju, no s time da bude pod njihovim vodstvom, daleko u drugom planu.
Riječ je o tzv. minimalistima, koji su zagovarali isključivo političko djelovanje Hrvatskoga narodnoga vijeća i oslonac na zapadne političke čimbenike. Među njima su bil urednici i glavni suradnici Hrvatske revije, časopisa na španjolskom jeziku Studia Croatica i londonskog polumjesečnika Nova Hrvatska.
Ta skupina nije bila politički potpuno određena, ali su ipak među njima prevladavali »minimalisti«, posebice urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan.
Još na zasjedanju Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća 1975. u Torontu izabran je za pročelnika Ureda HNV za tisak i promidžbu Jakša Kušan. Mnogi se nisu slagali s političkom linijom Nove Hrvatske, ali su priznavali da je riječ o kvalitetnom listu, pa su postojale velike nade da će taj izbor dati novi impuls zajedničkom radu na propagandističkom polju.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 3. rujna 2004.)
06. nastavak
Bruno Bušić razočaran hrvatskom emigracijom zbog toga što ona jedino legalnu borbu smatra svrhovitom
Oprečna stajališta nužno su dovela do sukoba unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća. Riječ je o sukobu u vezi sa samom koncepcijom djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini, te treba li težište promidžbe biti vanjski svijet ili domovina. Unutar HNV-a tako je došlo do polarizacije s jedne strane proljećara, predstavnika Hrvatskog narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke kao »koalicija«, i s druge strane – saborske većine nazvane »konzervativcima« ili »minimalistima«
Piše: Ivan Čizmić
Nakon osnutka Hrvatskoga informativnoga centra, na njegovo je čelo također došao Jakša Kušan.
U Hrvatskom narodnom vijeću smatrali su potrebnim pristupanje svake političke skupine koja je za hrvatsku nezavisnost, bez obzira na poglede u pitanju unutarnje i vanjske politike, jer Hrvatsko narodno vijeće nije neki »monolitni pokret fašističkog tipa«, kao što su to zastupali Ivan Rumora i Boris Maruna u Hrvatskoj reviji, pa i Jakša Kušan u svojim uvodnicima, nego forum gdje bi se trebale izmjenjivati misli i usklađivati djelovanje različitih hrvatskih struja.
Dakle, politički pluralizam u praksi, a ne samo u teoriji.
Jakša Kušan branio je svoja stajališta i pisanje Nove Hrvatske:
»Baš onda kad smo u našem radu bili najuspješniji, kad smo postigli to da nas citiraju najpoznatiji svjetski listovi, da naše članke prevode najugledniji instituti za komunistička pitanja i pojedina ministarstva glavnih zapadnih zemalja, kad uspijevamo da se Nova Hrvatska sve više širi ne samo među našim radnicima iz domovine koji rade u Zapadnoj Europi, nego da se putem minijaturnih izdanja širi i na tlu Hrvatske, da se tamo umnaža i time ispunjava još važniju ulogu nego što je taj list ima u emigraciji, baš tada doživljavamo da se nas najviše napada.
I to, napada nas jugoslavenski tisak i radio, što je razumljivo i što nam nije žao. Takvi napadi nam dapače koriste jer time za naš rad doznaje sve veći dio našeg naroda i time se, posredovanjem stranih novinara i diplomatskih predstavništava u Beogradu upozorava mjerodavna strana javnost.«
Oprečna stajališta nužno su dovela do sukoba unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća. No nije riječ o nekom sitnom, nevažnom sukobu, nego o sukobu u vezi sa samom koncepcijom djelovanja HNV-a: tko je važniji, vanjski svijet ili vlastiti narod u domovini, te treba li težište promidžbe, sukladno tome, biti vanjski svijet ili domovina.
Unutar Hrvatskoga narodnoga vijeća tako je došlo do polarizacije s jedne strane proljećara, predstavnika Hrvatskog narodnog otpora i Hrvatske republikanske stranke, a koji su počeli djelovati kao »koalicija«, i s druge strane – saborske većine nazvane »konzervativcima« ili »minimalistima«.
Za potonje važnost Hrvatskoga narodnoga vijeća bila je ponajprije u zastupanju hrvatskih interesa pred zapadnim čimbenicima, a tu je ulogu ta hrvatska desnica počela minirati još prije pobjede na izborima. Republikanci i njihovi saveznici digli su, na primjer, zaglušne prosvjede protiv Bogdana Radice samo zato što je, kao pročelnik Ureda za vanjske veze Izvršnog odbora HNV-a, u pismu Kissingeru od 27. travnja 1976., među ostlim, napisao:
»Američka diplomacija morala bi uvjeriti Tita da vrati na vlast dr. Savku Dabčević, Miku Tripala, Šibla, Haramiju i druge koji će Hrvatima povratiti povjerenje. Više hrvatskog ekonomskog bogatstva moralo bi pravednom raspodjelom ostati u Hrvatskoj, tako da Hrvati imaju veću materijalnu budućnost, koju dijele svi narodi u Jugoslaviji.
Ako je to nemoguće, američka politika bi morala pametno pripremiti diobu Jugoslavije, dajući Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini status nezavisne države, čime bi se riješila sigurnost Jadranskog mora, koje je važno za Hrvate i Italiju.«
Programsku osnovu s koje je »koalicija« trebala djelovati u Hrvatskom narodnom vijeću razradio je Bruno Bušić . On polazi od toga da sve zainteresirane i odlučujuće sile svijeta u pogledu Jugoslavije stoje na stajalištu status quo, i da hrvatski interesi i želje nigdje ne nailaze na razumijevanje. Bušić je ogorčen zbog politike State Departmenta, CIA-e i drugih. No također je nepovjerljiv prema politici Moskve, koja, iz razloga različitih od onih Amerike, također stoji na stajalištu status quo u Jugoslaviji.
S druge strane, Bušić počinje vjerovati da u Americi, a još više u Europi, ima krugova koji nisu suglasni s politikom State Departmenta i koji su dovoljno utjecajni da bi mogli dovesti do njezine izmjene i da bi se te krugove moglo pokrenuti i zainteresirati za hrvatsku stvar. U prvom redu su to Pentagon i neki krugovi u Senatu. Zatim NATO.
U Europi posebno misli na Francusku. Bio je primljen kod nekoliko utjecajnih osoba iz francuskoga političkoga i javnoga života kod kojih je, iznad očekivanja, naišao na veliko razumijevanje situacije u Jugoslaviji i shvaćanje hrvatskih težnji.
U svakom slučaju, Bušić je smatrao da bi se razumijevanje za našu stvar u Americi i Europi moglo pretvoriti u praktičnu potporu samo uz temeljni preduvjt da se u Hrvatskoj dogodi i stalno događa nešto što dokazuje nemogućnost održanja status quo.
Dakle, da se domovina revolucionira. Bez toga nitko neće na nas misliti, dok ne bude kasno. Revolucionarni duh i revolucionarne djelatnosti, dakle, spadaju u svakom aspektu u prvi plan. Bušić priznaje da se revolucionarne djelatnosti u domovini ne mogu teledirigirati iz emigracije, i smatra da su i on sam i neki drugi počinili pogrešku što su napustili zemlju.
On sam priznaje da još nije našao, i da još traži, svoj tip hrvatske revolucionarne borbe i u tome se razlikuje od mnogih drugih, koji, bez savjesti, neodgovorno i demagoški, s nekoliko fraza i slogana tvrde da je njima sve jasno i da je revolucija u domovini već u pogonu.
Bio je razočaran emigracijom, koja – prema njegovu mišljenju – legalnu borbu smatra jedino svrhovitom.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 4. rujna 2004.)
07. nastavak
Program HDP-a zagovarao je pomirenje hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini
Bruno Bušić vjerovao je u program i metode gerilske revolucije. Obožavao je Ernesta Che Guearu, a kao ljevičar ushićeno je pratio djelovanje Crvenih brigada. Takvo uvjerenje dijelili su, još od prije, pripadnici Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva, tajne urotničke organizacije osnovane u Australiji, pripadnici koje su, kao i Bruno Bušić, uostalom, pozivali na svrhovitost atentata i diverzija
Piše: Ivan Čizmić
Što se tiče stanja u Hrvatskoj, Bruno Bušić optimistički zaključuje kako vodeće osobe u domovini rade s više realizma nego prije godine 1971. i rad mnogih je za pohvalu. Općenito uzevši, stanje u domovini je povoljnije. Režim je slabiji nego što izgleda, a narod jedinstveniji i odlučniji.
Ako budemo, tvrdi Bušić, nizom revolucionarnih akcija, a ne samo kukanjem u svijetu i memorandumima, pokazali Zapadu neodrživost stanja – a to je naša sveta dužnost – uvidjet će to i Zapad i to će biti početak sloma.
Do Titove smrti režim će još više oslabiti i stanje će se poboljšati u našu korist.
Bruno Bušić vjerovao je u program i metode gerilske revolucije. Obožavao je Ernesta Che Guearu, a kao ljevičar ushićeno je pratio djelovanje Crvenih brigada.
Takvo uvjerenje dijelili su, još od prije, pripadnici Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva, tajne urotničke organizacije osnovane Australiji, pripadnici koje su, kao i Bruno Bušić, uostalom, pozivali na svrhovitost atentata i diverzija. Oružano su napadali jugoslavenska predstavništva i diplomate u inozemstvu i ubacivali diverzante u ondašnju Jugoslaviju.
Bušiću je inače uzor bio francuski ljevičarski teoretičar Regis Debray, neko vrijeme savjetnik u Fidela Castra u Havani, autor knjige »Revolucija u revoluciji«. Debray je, ponavljajući misli svojega zaštitnika Ernesta Che Guevare, propovijedao kako za revoluciju nije neophodno čekati da se steknu svi uvjeti, jer nju može potpaliti i malo pobunjeničko žarište.
Na žalost dogodilo se da Bruno Bušić padne mučenički od zločinačke Udbine ruke u Parizu 16. rujna 1978.
Njegovom tragičnom smrću Hrvatsko narodno vijeće gubi svog najdinamičnijeg dužnosnika i najbolju vezu s domovinskom oporbom, a »proljećari« lidera koji je tu skupinu činio homogenom i snažnom.
Pomanjkanje njegovog autoriteta dovodi ubrzo do radikalizacije političke pozicije »proljećara« u Hrvatskom narodnom vijeću i njihova istupanja iz Vijeća.
U siječnju 1981. održana je u New Yorku osnivačka sjednica Hrvatskoga državotvornoga pokreta ( HDP ), na kojoj su se okupili neki članovi Hrvatskoga narodnoga otpora i članovi uredništva Hrvatskoga lista, koji je zajedno s ostalim »proljećarima« bio pokrenuo Bruno Bušić u kolovozu 1978., tj. dva mjeseca prije njegova ubojstva. Te su skupine izašle iz Hrvatskoga narodnoga vijeća nakon trećega redovitog saborovanja u Londonu.
Na osnivačkoj sjednici HDP -a za privremenog predsjednika izabran je Nikola Štedul. Na sastanku održanom u lipnju 1981. u Švedskoj, on je većinom glasova potvrđen za predsjednika i na toj dužnosti je ostao do raspuštanja te organizacije u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Hrvatski državotvorni pokret promicao je hrvatske državotvorne ideje u Hrvatskom listu, zatim u australskom Hrvatskom tjdniku i stranačkom glasilu Pokret.
Hrvatski državotvorni pokret osnovan je kao posljedica nesuglasica koje su nastale u vodstvu Hrvatskog narodnog vijeća ubrzo poslije smrti Bruna Bušića, idejnog začetnika HNV-a. Nesuglasice su bile o pitanju političkog programa i načina rada u stvaranju hrvatske države.
Osobe koje su poslije osnovale HDP sačinjavale su, uvelike, radikalno krilo Hrvatskoga narodnoga vijeća. Kad spomenute nesuglasice nisu bile riješene, veći broj članova vodstva u toj organizaciji osnovao je Hrvatski državotvorni pokret.
Program Hrvatskoga državotvornog pokreta zagovarao je pomirenje hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini radi zajedničkoga rada na stvaranju hrvatske države. Bitna obilježja organizacije bila su njezina domovinska orijentacija i uspostava suradnje s Hrvatima u domovini.
Hrvatski državotvorni pokret upozoravao je na opasnost poistovjećivanja hrvatske nacionalne politike sa službenom politikom Sjedinjenih Država i ukazivao na mogućnosti sukobljenosti američkih i hrvatskih nacionalnih interesa. Te iste opasnosti viđene su i u bezrezervnom nasljedovanju američke politike u ideološkom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Stoga je HDP zagovarao uspostavu dijaloga sa Sovjetskim Savezom.
Hrvatski državotvorni pokret djelovao je kroz svojih 29 ogranaka i to na području SR Njemačke (Köln, Manheim, Frankfurt, Stuttgart, Augsburg, Freiburg, Hamburg, Nürnberg, Karlsruhe, München, Zapadni Berlin), Švedske (Stockholm), Francuske (Pariz), Australije (Melbourne, Gelong, Gold Coast, Perth, Sydney, Adelaide, Gispland, Canberra), Argentine (Buenos Aires), SAD (San Hose, New York, Chicago, Los Angeles) i Kanade (Hamilton, Toronto, Vancouver).
Untoč unutarnjim podjelama i poteškoćama, u razdoblju nakon Sabora u Bruxellesu Hrvatsko narodo vijeće doseže svoj najveći uspon s više od sedam tisuća doprinosnika, učlanjenih u više od 150 mjesnih odbora širom svijeta.
U New Yorku počinje redovito izlaziti Informativni bilten HNV-a, dok rad Izvršnog odbora dolazi do izražaja osobito u predstavkama svjetskim državnicima i drugim važnim ličnostima (Carter, Helmut Schmitd, Anwar Sadat, Robert Fiske itd.) i organiziranju protujugoslavenskih demonstracija.
Izbori za Treći sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su 6. listopada 1979. godine. Novoizabrani Sabor zasjedao je od 18. do 21. siječnja 1980., u Hotelu »Tadstock« u Londonu.
Značajan je osobito stoga što predstavlja prekretnicu u ideološkom sastavu Hrvatskoga narodnoga vijeća zahvaljujući izlazu »proljećara« i »otporaša« iz organizacije i stupanju na pozornicu istaknutih predstavnika mlađe generacije (Mario Dešpoja iz Australije, Mirko Vidović iz Francuske i Mate Meštrović iz SAD-a).
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 6. rujna 2004.)
08. nastavak
Sabor u Londonu potvrdio pobjedu umjerene struje i poraz najtvrđe koncepcije borbe za uspostavu hrvatske države
Jakša Kušan: »Nitko u svijetu ne želi nagle promjene u Jugoslaviji, jer se boji da će ih iskoristiti suprotna strana, nitko ne želi rat zbog Hrvatske i zato strani svijet, i demokratski i komunistički, ne gleda sa simpatijama na hrvatske zahtjeve za vlastitom državom. To, međutim, ne znači da nismo u stanju s vremenom postići povoljniju međunarodnu situaciju i dobiti vanjsku potporu, koja je bitna u postojećim uvjetima opće međuzavisnosti svih velikih i malih država«
Piše: Ivan Čizmić
Pri samoj vertifikaciji postavilo se pitanje valjanosti mandata trojice sabornika »koalicije« (Franjo Mikulić, Stipe Bilandžić, Zlatko Markus), jer su oni prethodno bili podnijeli ostavke. Naknadno, zbog ostavke nekih od njihovih zamjenika, kao i ostavke Miljenka Barbarića, postaju sabornicima Ante Stilinović, Ivan Ćorić, Jakša Kušan i Branko Bradvica.
Na Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća 1980. u Londonu u vezi s pitanjem kako uspostaviti neovisnu hrvatsku državu mirnim – demokratskim putem ili pak borbom i terorom, prevladalo je stajalište »minimalista«.
To je značilo ne oslanjati se na tradiciju NDH, nego da tu tradiciju treba što više minimizirati. Dr. Vjekoslav Vrančić, koji je na Sabor došao iz Buenos Airesa, govorio je kako je prošlo vrijeme ustašovanja i kako nije uputno otvoreno slaviti Antu Pavelića. A Vrančić je bio istaknuti ustaški prvak.
Prevagu »minimalista« na Trećem saboru treba zahvaliti tomu da je Jakša Kušan isposlovao od Engleza dozvolu a održavanje Sabora u Londonu . Možda je donekle točna tvrdnja da je Britanska obavještajna služba izišla u susret umjerenoj struji u Hrvatskom narodnom vijeću. Ali točno je i to da je zasjedanje Sabora samo potvrdilo izbornu pobjedu umjerene struje, a to znači da je time ujedno i potvrdilo poraz najtvrđe, suprotne koncepcije borbe za uspostavu hrvatske države.
Markus i Bilandžić nisu se pojavili u Londonu , što je znatno oslabilo njihovu grupaciju. Bilandžića su Nijemci spriječili dolazak. Bivši predsjednik Sabora HNV-a Franjo Mikulić pojavio se prvoga dana zasjedanja, izgovorio pozdravno slovo i potom predao ostavku na tu dužnost.
Na izborima za Treći sabor »minimalisti« su dobili šesnaest saborskih mandata, a »koalicija« dvanaest. To pokazuje da su proljećari, republikanci i otporaši ostali i dalje utjecajni u Vijeću. Međutim, Glavni ured Vijeća preuzeli su »minimalisti«. Za vanjske veze zadužen je bio Mate Meštrović, za politička pitanja puk. Babić, a Kušan je ponovno preuzeo Ured za novinstvo i informacije.
Argentinska agencija La Prensa od 22. siječnja 1980. pisala je o radu Sabora:
»Hrvatsko narodno vijeće, nacionalistički pokret koji je protiv Tita, sastalo se je krajem ovoga tjedna u Londonu da bi izradilo program rada u svjetlu eventualne Titove smrti. Kongres je izrazio želju za nastavljanje političke borbe za postignuće nezavisnosti Hrvatske, jedne od šest republika koje sačinjavaju Jugoslaviju.
Kušan, koji je govorio s agencijom EFE u ime Vijeća, rekao je da je odlučeno usredotočiti borbu na političko područje i da je svaki nasilni rad ili teror 'odlučno odbačen'. Kad je upitan o separatističkim pokretima u Jugoslaviji, koji bi mogli dati povoda sovjetskoj intervenciji u Jugoslaviji, Kušan je rekao da 'podržavanje jedinstva te zemlje na umjetni način kao do sada nije nikakvo jamstvo protiv sovjetske intervencije'. Vijeće je odbacilo prijedlog u kojem se traži sovjetska intervencija u korist hrvatskih zahtjeva.
Prem onome što je rekao taj hrvatski predstavnik, hrvatski se pokret može definirati kao 'nekomunistički i sklon integraciji Hrvatske u NATO i općenito u Zapad'. 'To nikako ne znači da želimo Hrvatsku pretvoriti u njezinoj osnovi u neku kapitalističku zemlju, ali svakako u zemlju daleko od Varšavskog pakta.«
Tijekom zasjedanja Treći sabor donio je Načelnu izjavu o pravu hrvatskog naroda na samoodređenje, Izjavu o biti i zadatku HNV-a, Izjavu Trećega sabora u povodu krize u Jugoslaviji i Posebnu izjavu o osobama ovlaštenim govoriti u ime HNV-a. Duh podjele između »koalicije« i pluralističke većine došao je do izražaja osobito kod izbora dužnosnika, tako da se glasovalo po listi. Bila je izabrana ona »većinska«, na kojoj nisu bili članovi »koalicije«.
Tijekom 1980. HNV analiziralo je unutarnji i vanjski položaj Hrvatske izazvan Titovom smrću. Stajalište Vijeća iznio je Kušan u Novoj Hrvatskoj: »Ponovimo zato još jednom i što jasnije. Smrću jugoslavenskog diktatora ne raspada se automatski i Jugoslavija i ne stvara se sama od sebe hrvatska država. Ono što je novo i što se mijenja jesu mogućnosti u našoj borbi da dođemo do cilja. I baš zato u ovom trenutku moramo biti realni i shvaćati stvari kakve jesu, bez obzira na to koliko nam se sviđaju ili ne.
Jedna od najvećih teškoća s kojima se sukobljavamo i poslije Tita jest međunarodni položaj Jugoslavije. On se tek neznatno promijenio u našu korist, jer je Jugoslavija oslabljena.«
Kušan u nastavku piše: »Nijednoj svjetskoj sili, pa čak nijednoj državi u svijetu, još ne odgovara promjena stanja na tom području Europe. Istok računa da će s vremenom u Jugoslaviji prevladati prosovjetska struja, a Zapad, koji nažalost još nema čvrste koncepcije u tom pitanju, zadovoljava se za sada »nesvrstanošću« Titovih nasljednika ili, u najboljem slučaju, priželjkuje na dulji rok njihovo približavanje Zapadu.
Nitko u svijetu ne želi ngle promjene u Jugoslaviji, jer se boji da će ih iskoristiti suprotna strana, nitko ne želi rat zbog Hrvatske i zato strani svijet, i demokratski i komunistički, ne gleda sa simpatijama na hrvatske zahtjeve za vlastitom državom. To, međutim, ne znači da nismo u stanju s vremenom postići povoljniju međunarodnu situaciju i dobiti vanjsku potporu, koja je bitna u postojećim uvjetima opće međuzavisnosti svih velikih i malih država.
I baš zbog toga potrebna nam je velika politička vještina, dalekovidnost i disciplina. Potrebno je organizirano i masovno djelovanje na svjetsko javno mišljenje neprestanim isticanjem ljudskih i nacionalnih prava.«
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 7. rujna 2004.)
09. nastavak
Hrvatsko narodno vijeće »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države«
Peti sabor donio je »Poruku hrvatskom narodu u Domovini« u kojoj se zagovara »aktivni otpor« režimu iskazivanjem nezadovoljstva »poput Albanaca« i Izjavu kojom Hrvatsko narodno vijeće potvrđuje svoju ulogu zastupanja hrvatskoga naroda pred međunarodnim čimbenicima »u sklopu zakona zemalja u kojima djeluje« i zagovara politiku izvanblokovske neutralnosti buduće hrvatske države
Piše: Ivan Čizmić
Izbori za Četvrti sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su po hrvatskim naseobinama širom svijeta 5. rujna 1981. S obzirom na duh koji je vladao za vrijeme zasjedanja i na odluke o budućem radu, taj je opći hrvatski sastanak prozvan Saborom »zbližavanja i legaliteta«.
Od 15. do 17. siječnja 1982. u prostorijama Hotela »Ramada Inn« u Torontu, Kanada, sabornici su donijeli Rezoluciju Četvrtoga sabora u kojoj se potvrđuju uloga i zadaci Hrvatskoga narodnoga vijeća, kao i njegov pluralistički karakter i »Svečanu izjavu« kojom se obvezuju na rad i stav protiv bilo kakve Jugoslavije.
Izbori za Peti sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su 1. i 2. listopada 1983. Sabor se održao od 12. do 14. siječnja u Hotelu »Palace« na londonskom Strandu bez oporbe, jer nije bilo koalicija ili partijskih opredjeljenja bilo kakve vrste.
S obzirom na prosječno nižu dob sabornika i na to da su ovaj put zastupali mjesne odbore, a ne političke organzacije, te da ih je više nego prije došlo iz Australije i Europe, može se zaključiti ne samo da je riječ o nekoj vrsti pobjede »šutljive većine« i, barem djelomično, generacijske smjene, nego isto tako da se na Petom saboru pravednije odrazila geografska zastupljenost članova HNV-a.
Tijekom zasjedanja Petoga sabora sabornici su donijeli »Poruku hrvatskom narodu u Domovini« u kojoj zagovaraju »aktivni otpor« režimu iskazivanjem nezadovoljstva »poput Albanaca« i Izjavu Petoga sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća u kojoj HNV »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države«, te potvrđuje svoju ulogu zastupanja hrvatskoga naroda pred međunarodnim čimbenicima »u sklopu zakona zemalja u kojima djeluje«, i na kraju zagovara politiku izvanblokovske neutralnosti buduće hrvatske države.
Hrvatsko narodno vijeće razvilo je uspješnu informativnu djelatnost širom svijeta.
Informativni uredi u Bonnu, Londonu i Melbourneu, kao i hrvatski radiosatovi djelovali su kao ispostave. Revijama na stranim jezicima (Kroatische Berichte, Studia Croatica, Journal of Croatian Studies) Hrvatsko narodno vijeće godinama je širilo istinu o Hrvatskoj.
Najvažnije iseljeničke publikacije na hrvatskom jeziku također su učlanjene u Hrvatsko narodno vijeće (Hrvatska revija, Nova Hrvatska, tjednik Danica, Hrvatski vjesnik, Republika Hrvatska). Zapažen je bio i odgovor na velikosrpski program Memoranduma SANU u obliku knjižice, koja je bila naknadno prevedena na engleski, njemački i španjolski.
Mjesni odbori Vijeća razasuti po svim kontinentima uključili su se u uspješnu informativnu djelatnost. Hrvatsko narodno vijeće osnovalo je 21. svibnja 1985. Hrvatski informacijski ured u Bonnu. Na čelu ureda bila je Ivona Dončević.
Ona je upornim i samozatajnim radom otvorila mnoga vrata u Bruxellesu, u Vijeću Europe i Europskom parlamentu u Strasbourgu, te tako utrla put za nastupe Mate Meštrovića, Mirka Vidovića i asnije prvih domovinskih predstavnika. Za taj rad Vijeće čak nije trošilo ni neka znatnija sredstva.
Vijeće je u Njemačkoj bilo uspješno zahvaljujući također vezama stvorenim putem časopisa Kroatische Berichte, a ljudi iz časopisa osigurali su Informacijskom uredu besplatne prostorije i pokućstvo od Paneuropske unije Njemačke. Jugoslavija je nizom protesta, zastrašivanjem, napadima na njemačku politiku i saveznog kancelara Kohla prigodom njegova službenog posjeta Beogradu u lipnju 1985., nastojala spriječiti otvorenje ili kasnije postići zabranu ureda, što je izazvalo oštru reakciju njemačkog novinstva i time neočekivanu promidžbu za ured, Hrvatsko narodno vijeće i njegove ciljeve.
Zanimljivo je spomenuti da se osim raznih službenih jugoslavenskih protesta, posebno javila i Socijalistička republika Srbija (22. lipnja 1985.), i to kod tadašnjeg ministra predsjednika Bavarske, F. J. Straussa, pozivajući se na dobre odnose Srbije i Bavarske poremećene tim događajem.
Nakon što je tadašnja predsjednica vlade SFRJ Milka Planinc njemačkom kancelaru Kohlu u svom pozdravnom govoru predbacila da je dopustio osnivanje informacijskog ureda hrvatskih ekstremističkih terorističkih organizacaija, kancelar Kohl, koji dakako nije o svemu tome imao pojma, obećao je odrediti komisiju da ispita slučaj.
Također je uspješan bio Ured Vijeća za novinstvo i informacije, koji je započeo radom uz »logistiku« Nove Hrvatske u Londonu. U dvogodišnjem razdoblju 1980. – 1981., sa samo četiri tisuće dolara proračuna, provedeno je nekoliko akcija, kojih bez imena Vijeća ne bi bilo ili bi imale mnogo manji učinak.
Tako je u ožujku 1980. u četiri njemačka grada, Aachenu, Kölnu, Münchenu i Stuttgartu istodobno podijeljeno oko dvije tisuće anketnih listića među našim radnicima iz domovine. Pitanje je glasilo: »Ako Sovjeti napadnu Jugoslaviju i ako Vas jugoslavnske vlasti pozovu u Jugoslavensku armiju, hoćete li se dobrovoljno odazvati?«
Od pristiglih 838 odgovora samo je 16,47 posto odgovorilo potvrdno.
Odmah nakon Titove smrti, Ured je organizirao u Bonnu 7. svibnja 1980. vrlo dobro posjećenu konferenciju za novinare s dobrim odjekom na radiju i u tisku sljedećega dana. Gotovo istodobno tiskani su posebni leci u povodu Titove smrti i šireni u Njemačkoj i Francuskoj.
Stotinu separata članka Branka Franolića o hrvatskom jeziku, iz međunarodne revije Lingua, poslano je na slavističke institute, knjižnice i pojedince u svijetu. Pred madridsku Konferenciju o sigurnosti i suradnji u Europi razaslan je Memorandum Hrvatskoga narodnoga vijeća na važnije adrese.
Od raznih letaka, jedan pod naslovom Kirche und Volk im Not tiskan je u 50 tisuća primjeraka i spomenut je u njemačkom novinstvu.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 8. rujna 2004.)
10. nastavak
Mirnim i demokratskim putem ostvariti neotuđivo pravo hrvatskoga naroda na narodni i državni suverenitet
Svjesni da su uslijed prijelomnih događaja u svijetu, sloma komunizma, sabornici su objavili posebnu Izjavu. U njoj pozdravljaju održavanje višestranačkih izbora sa željom da se što prije donesu ustavne promjene. To će omogućiti služenje vojnog roka Hrvatima na hrvatskom teritoriju, ukidanje političke policije, oslobađanje političkih zatvorenika, ukidanje kaznenih odredbi u zakonu o verbalnim prekršajima i pravo na povratak svih političkih prognanika
Piše: Ivan Čizmić
Uz to djelovanje vezana su i razna posebna izdanja Hrvatskoga narodnoga vijeća: članci dr. Mate Meštrovića, napisani u razdoblju od 1980. do 1986., objavljeni u knjižici »U borbi za Hrvatsku«, zatim »Temeljna načela prihvaćena na VI. saboru u Londonu 1986.«, objavljena u knjižici »Na putu hrvatske državnosti«, u kojoj se iznose stajališta Hrvatskoga narodnoga vijeća prema emigraciji, uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, Bleiburgu, hrvatskim komunistima i Srbima u Hrvatskoj, prema tzv. muslimanskoj naciji, prema velesilama i hrvatskoj državi, za koju se Vijeće bori, promičući politiku vlastitih narodnih interesa.
Mate Meštrović je preveo na engleski brošuru od 26 stranica, a to je bila kritika američke vanjske politike, naslovljena »U.S. Policy Towards Yugoslavia«, koju je napisao pukovnik Ivan Babić. Razaslana je na stotine adresa odabranih institucija i pojedinaca. Sročio je sam 1980. tekst Memoranduma, koji je prof. Mirko Vidović predao madridskoj Konferenciji o miru i sigurnosti u Europi.
Freedom House, poznata američka organizacija za proučavanje i ispitivanje političkih sloboda i ljudskih prava u svijetu, organizirala je još u lipnju 1987. seminar o situaciji u Jugolaviji. Kao rezultat tog skupa i na poticaj CADDY-a (Committee to Aid Democratic Dissidents in Yugoslavia), koji je djelovao pod pokroviteljstvom Freedom House, sastavljen je »Apel Predsjedništvu SFRJ i stranim vladama«.
Apel su potpisali disidenti iz Jugoslavije, među njima i dr. Franjo Tuđman. Hrvatsko narodno vijeće podržalo je Apel u kojem je stajalo:
»Mi, ljudi različitih političkih i vjerskih uvjerenja kao i etničkog podrijetla, a živimo unutar i izvan Jugoslavije, slažemo se da demokratizacija Jugoslavije može mirno riješiti goleme društvene, političke i nacionalne probleme koji sve više muče zemlju. U tu svrhu upućujemo sljedeće apele jugoslavenskim vlastima i drugim vladama uz pomoć kojih se u toj zemlji održava sadašnje stanje.
Jugoslavenskim vlastima:
– Oslobodite odmah sve političke zatvorenike, uključivši i one koji se čuvaju na psihijatrijskim odjelima.
– Ukinite član 133, odredbu o takozvanoj neprijateljskoj propagandi Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
– Prestanite sa zastrašivanjem i uznemiravanjem brojnih pojedinaca i skupina koji se trude da se uspostavi vladavina zakona izvan vladajuće stranke. Uspostavite dijalog s tim skupinama i dopustite javnu raspravu o njihovim idejama i prijedlozima.
– Dopustite slobodu javnog izražavanja svim pojedincima i skupinama koji se bore za ljudska prava i za demokratska rješenja, za slobodu izražavanja, tiska, okupljanja, govora i objavljivanja.
Drugim vladama:
– Svi krediti i pomoć koja se daje sadašnjoj vladi treba da budu u razmjeru sa stupnjem slobode koji ona dopušta svojim građanima, kao i sa stupnjem na kojem se pridržava međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima, kojih je Jugoslavija potpisnica. Progres u demokratizaciji mjerljiv je sa stupnjem do kojega budu ostvarivani prijedlozi upućeni jugoslavenskim vlastima.«
Predlagači Apela išli su, očito, kao u svim sličnim akcijama, za poliičko-propagandnim učinkom. Željelo se napraviti pritisak na Jugoslaviju, i to u obliku zajedničke manifestacije raznolike skupine od 154 istaknuta disidenta i emigranta iz Jugoslavije – Hrvata, Srba, Slovenaca i Albanaca.
Na izborima održanim 25. listopada 1989. izabrani su zastupnici za Osmi sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća. Sabor je zasjedao od 12. do 17. ožujka 1990. godine. Svjesni da su uslijed prijelomnih događaja u svijetu, sloma komunizma kao ideologije, društvenog poretka i sustava vlasti u istočnoeuropskim državama i Sovjetskom Savezu, sabornici su objavili posebnu Izjavu.
U njoj su istaknuli nezadovoljstvo što se demokratizacija Jugoslavije razvija sporije negoli u ostalim zemljama bivšeg Istočnog bloka. Nažalost taj je proces nejednak u istočnom i zapadnom dijelu države radi sukoba nacionalnih interesa, suprotstavljenih koncepcija državnog ustrojstva i pogleda u budućnost.
U Izjavi sabornici pozdravljaju održavanje višestranačkih izbora sa željom da se što prije donesu ustavne promjene. To će omogućiti služenje vojnog roka Hrvatima na hrvatskom teritoriju, ukidanje političke policije, oslobađanje političkih zatvorenika, ukidanje kaznenih odredbi u zakonu o verbalnim prekršajima i pravo na povratak svih političkih prognanika.
U Izjavi sabornici su solidarni s potporom što su je dale hrvatske demokratske stranke na čelu narodnoga samoodređenja do odcjepljenja i izvornom suverenitetu hrvatskoga naroda.
Pozdravljaju višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini i traže obranu njene cjelovitosti. Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na nacionalnu ravnopravnost i ustavnopravno jamstvo za svoj jezik, kulturu, etničke i političke ustanove.
U Izjavi sabornici posebno zagovaraju gospodarsku obnovu Hrvatske i njeno uključenje u ubrzane procese europske integracije. Zaključuju kako će Hrvatsko narodno vijeće i dalje pomagati hrvatsko narodu da mirnim i demokratskim putem ostvari svoje neotuđivo pravo na narodni i državni suverenitet u uvjerenju da će se iseljenim Hrvatima, pa tako i HNV-u omogućiti slobodni pristup domovinskim procesima.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 9. rujna 2004.)
11. nastavak
Kraj mukotrpnoga razdoblja u kojem se silom pokušalo spriječiti zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske
Vijeće je imalo povijesnu ulogu u zbližavanju hrvatskih političkih organizacija i usmjeravanju njihovih zajedničkih snaga u radu na stvaranju slobodne hrvatske države. Ono je postalo najreprezentativnijom političkom organizacijom iseljenih Hrvata poslije Drugoga svjetskoga rata. Kada su se napokon ideali hrvatske državne nezavisnosti počeli ostvarivati 1989. formiranjem višestranačkog sustava i uspostavom neovisne Hrvatske 1990., Hrvatsko narodno vijeće je, dosljedno svom političkom programu, okončalo svoje djelatnosti
Piše: Ivan Čizmić
Nakon znakovitih dostignuća u razdoblju Sedmoga i Osmoga sabora i samo korak prije ostvarenja temeljnog cilja svojega postojanja i djelovanja, uspostave neovisne, suverene hrvatske države, Hrvatsko narodno vijeće ušlo je u razdoblje krize izazvane neodgovornim izjavama predsjednika Izvršnog odbora Mate Meštrovića, kojim je prekršio Zaključke Osmoga sabora o neopredijeljenosti HNV-a u višestranačkim travanjskim izborima u domovini i obećanoj potpori svim hrvatskim demokratskim strankama, čak i Savezu komunista Hrvatske – Stranci demokratskih promjena, ako odlučno počne zastupati ideje demokratizacije i nacionalnih interesa hrvatskog naroda.
Javno opredjeljenje dr. Meštrovića za Koaliciju narodnoga sporazuma i vrlo oštra osuda Hrvatske demokratske zajednice bili su u očitoj protimbi sa stavom Hrvatskoga narodnoga vijeća, potvrđenim jednoglasno na Osmom saboru, objavljenim u Izjavi od 16. ožujka – Izjavi, koju je potpisao i sam dr. Meštrović kao predsjednik Izvršnog dbora.
Nesuglasice su se pokušale razriješiti na Izvanrednom saboru od 25. do 27. kolovoza 1990. u Münchenu, s temeljnom temom zasjedanja: Djelovanje HNV-a u razdoblju obnovljene hrvatske državnosti.
Sabor u Münchenu ogradio se od dr. Mate Meštrovića i njegove potpore za Koaliciju narodnog sporazuma i njegove osude političkog djelovanja Hrvatske demokratske zajednice. Potvrđeno je već ranije prihvaćeno stajalište HNV-a: ne vezati se ni uz koju političku stranku i dati jednaku potporu svim hrvatskim političkim strankama koje se u izbornom procesu Hrvatske bore za pravo narodnog samoodređenja do odcjepljenja i izvornog suvereniteta hrvatskog naroda.
Sabor je uputio čestitku predsjedniku Tuđmanu na povijesnoj pobjedi HDZ-a. U međuvremenu stigao je poziv predsjednika Tuđmana sabornicima u Münchenu da svoje saborovanje nastave u Zagrebu, što je jednoglasno prihvaćeno.
Sabor je nastavio rad u hotelu »Dubrovnik« i prihvatio Izjavu:
»Hrvatsko narodno vijeće, državotvorno, izvanstranačko političko tijelo Hrvata u iseljeništvu, održalo je izvanredno zasjedanje svoga Sabora od 25. do 29. kolovoza 1990. u Münchenu i Zagrebu s ciljem da razmotri razvoj događaja u domovini, uzrokovan izbornom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice i uspostavom zakonite hrvatske vlade, te da donese potrebne zaključke o svom uključenju u novonastale demokratske procese u Hrvatskoj.
(...)Zasjedanje Sabora HNV-a u Zagrebu simbolizira kraj jednoga dugoga, mukotrpnoga razdoblja , u kojem se silom pokušalo spriječiti zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske.
(...) Tijekom naših zasjedanja došli smo do sljedećih zaključaka:
Iako su učinjeni važni koraci u afirmaciji hrvatske državotvornosti i pluralističke demokracije, naši neprijatelji rade protiv oživotvorenja prava hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Rodoljubna dužnost nam nalaže potporu demokratski izabranoj lasti pod predsjedništvom dr. Franje Tuđmana za očuvanje dosadašnjih i daljnjih dostignuća hrvatske državne suverenosti. (...)
Nužno je da Hrvatska bude sposobna braniti svoju zakonitu vlast, te da postane priznatim članom međunarodne zajednice država.
(...) Pokušaji destabilizacije Hrvatske otežavaju proces učvršćivanja demokracije i obnove gospodarstva i štete svim njenim građanima. Vjerujemo da će izborni proces postignut u Republici Hrvatskoj biti također ostvaren i u Republici Bosni i Hercegovini, te da će donijeti narodima ove republike demokratske slobode i gospodarski napredak kao i očuvati njenu cjelovitost. Ocjenjujemo, također, da će se i u ostalim krajevima, gdje žive Hrvati, izboriti slobode, koje uživaju narodi u Republici Hrvatskoj.
U ovomu prijelomnom razdoblju, u kojemu još nije dovršen proces potpune državne samostalnosti Hrvatske, Sabor HNV-a, dosljedno svojoj osnivačkoj povelji, drži da može pomoći na područjima informiranja i povezivanja, kako sa stranim čimbenicima, tako i s hrvatskim iseljeništvom, djelovanjem mnogih mjesnih ogranaka, informativnih ureda i sredstava javnoga priopćavanja.«
Nakon Sabora u Zagrebu Hrvatsko narodno vijeće de facto je prestalo postojati. Treba istaknuti da je kao izvanstranačko političko tijelo HNV zauzelo specifično mjesto u razvoju i djelovanju hrvatske emigracije. Na temelju njegovih važnih načela prvi je put uz sve teškoće i dvojbe uspješno ostvareno političko jedinstvo u različitosti.
Zbog toga je HNV predstavljao općehrvatski parlament, koji je svojim demokratskim ustrojstvom omogućavao svim iseljenim Hrvatima, bez obzira na političko uvjerenje ili stranačku pripadnost, da se aktivno uključe u borbu za nacionalno oslobođenje. S takvim obilježjima HNV bilo je djelotvorno političko sredstvo za stvaralački rad širih razmjera u emigrantskim uvjetima.
Vijeće je imalo povijesnu ulogu u zbližavanju hrvatskih političkih organizacija i usmjervanju njihovih zajedničkih snaga u radu na stvaranju slobodne hrvatske države. Na taj način ono je postalo najreprezentativnijom političkom organizacijom iseljenih Hrvata poslije Drugoga svjetskoga rata. Kada su se napokon ideali hrvatske državne nezavisnosti počeli ostvarivati 1989. formiranjem višestranačkog sustava i uspostavom neovisne Hrvatske 1990. godine, Hrvatsko narodno vijeće je, dosljedno svom političkom programu, okončalo svoje djelatnosti. To je predviđao i nalagao Ustav HNV-a, odnosno da se organizacija Hrvatsko narodno vijeće raspušta inauguracijom Hrvatskog sabora u Zagrebu, koji je jedini pravi predstavnik interesa i prava svih Hrvata.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 10. rujna 2004.)
12. nastavak
Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu
U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih političkih stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda. Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima
Piše: Marin Sopta
Glavni i osnovni cilj osnivanja i rada hrvatskih političkih stranaka u emigraciji naročito poslije završetka Drugog svjetskog rata, zasnivao se na promicanju ideje slobodne demokratske suverene Republike Hrvatske. Bez obzira na retoriku, ideološke razlike koje su postojale među glavnim i najutjecajnijim strankama u iseljeništvu , kao i različite metode rada, sve su one u svom programu negirale su bilo kakvu Jugoslaviju kao možebitnu soluciju za budućnost hrvatskog naroda i domovine Hrvatske.
Također je važno istaći da su njihova vodstva i mnoštvo članova bili uvjereni da će se o sudbini Hrvatske i njenoj budućnosti odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskim zajednicama i središtima stranaka u Buenos Airesu, New Yorku, Torontu, Münchenu ili Melbourneu.
U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih politički stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda.
Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima.
Uz dobro planirane i uspješno izvedene akcije, bilo je i akcija koje su nastale kao proizvod frustracija, nemoći, političkog neznanja i neiskustva, da i ne spominjemo one koje su organizirali i isprovocirali agenti i provokatori jugoslavenske tajne policije Udbe.
Među mnogim aktivnostima u legalnom i javnom djelovanju hrvatskih političkih stranaka treba istaknuti neke koje su bile karakteristične i koje su davale ton djelovanju tih stranaka.
Uz veliku publicističku djelatnost, treba na prvom mjestu istaći tradicionalne proslave 10. travnja, kao Dana hrvatske državnosti.
Na tim su proslavama često bili ugledni gosti iz političkog života država u kojim su Hrvati živjeli, a na jarbolu ispred gradskih vijećnica taj dan vijorila se hrvatska zastava. Prisutnost gradonačelnika i ministara vlada svaki je put izazivala oštru reakciju jugoslavenskih veleposlanika koja je tradicionalno završavala slanjem prosvjedne note ministarstvima vanjskih poslova tih zemalja.
Kada je 1968. godine tadašnji guverner američke države Kalifornije Ronald Reagan službeno proglasio 10. travnja kao Hrvatski dan nezavisnosti, službeni Beograd je bjesnio i prijetio prekidom diplomatskih veza između SAD-a i Jugoslavije, što se, dakako, nikad nije ostvarilo.
Svake godine na godišnjicu Bleiburške tragedije, zahvaljujući hrabrosti, odanosti i upornosti malobrojnih članova počasnog Bleiburškog odbora organizirana je komemorativna misa na mjestu tragedije u kojoj je, prema pisanju američkoga generala Charlesa A. Willoughbyja (1968.), ubijeno više od sto tiuća nedužnih hrvatskih civila i nenaoružanih vojnika.
Na toj bi se godišnjoj komemorativnoj misi okupilo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata koji su za tu prigodu znali doći iz čitavog svijeta da bi odali počast članovima svojih obitelji.
Zahvaljujući toj aktivnosti Bleiburškog počasnog voda, mnogi Hrvati, naročito oni koji su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili na privremeni rad u europske zemlje, prvi put su čuli istinu o tom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti.
Koliko je ta aktivnost nekoliko ljudi smetala jugoslavenskim vlastima koje su pošto-poto nastojale spriječiti da istina o Bleiburškoj tragediji ostaje javna tajna, najbolje svjedoči i tragična smrt hrvatskoga političkog emigranta Nikice Martinovića 1975. godine.
Nikica Martinović je poput stotine tisuća drugih Hrvata, kao žestok protivnik komunizma uspio pobjeći 1945. godine iz Jugoslavije. Smjestio se u Klagenfurtu gdje je s vremenom otvorio cvjećarnicu. Njegov jedini grijeh je bio što je bio Hrvat, koji je u početku sam, u sklopu svojih mogućnosti, nastojao upoznati Hrvate i čitav slobodan demokratski svijet o komunističkim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Kasnije, uz podršku malo istomišljenika formira Bleiburški počasni vod te uz financijsku pomoć iseljenika iz čitavog svijeta kupuje zemljište na kojem postavljaju mramornu ploču.
Okrutnim ubojstvom Nikice Martinovića, kojeg je ubio profesionalni Udbin ubojica, službene jugoslavenske vlasti su htjele kao i u prethodnim slučajevima poslati jasnu poruku hrvatskim političkim aktivistima u iseljeništvu da prestanu sa svojim radom. No Martinovićevo ubojstvo, iza kojeg je ostala obitelj s četvoro djece, izazvalo je ogorčenost u redovima hrvatske političke emigracije i postiglo suprotan efekt od očekivanoga. Svibanjski susreti na Bleiburškom polju poslije Martinovićeve smrti, postali su masovniji.
Kao jedna od karakteristika djelovnja hrvatskih političkih stranaka bile su i organizacije javnih prosvjeda širom svijeta ispred zgrada jugoslavenskih veleposlanstava u svijetu, u povodu jugoslavenskoga državnoga praznika 29. studenoga, Dana Republike.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 11. rujna 2004.)
13. nastavak
Događaji u Hrvatskoj solidarizirali hrvatsku političku emigraciju
Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje. U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili
Piše: Marin Sopta
Padom političkog vodstva hrvatskog proljeća na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom, Markom Koprtlom, Perom Pirkerom i drugima, zatvaranjem studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, te zatvaranjem istaknutih hrvatskih intelektualaca poput dr. Marka Veselice, dr. Hrvoja Šošića, dr. Franje Tuđmana, Vlade Gotovca… izazvana je velika reakcija u hrvatskom iseljeništvu.
Događaji u Hrvatskoj solidarizirali su hrvatsku političku emigraciju koja je uspjela organizirati javne prosvjede širom svijeta. Može se tvrditi bez imalo pretjerivanja da nije bilo grada u svijetu gdje žive Hrvati da nisu bili organizirani javni prosvjedi. Delegacije hrvatskih zajednica sastavljene od predstavnika svih političkih stranaka, često kulturnih i športskih društava, održavali su sastanke s glavnim urednicima najvažnijih i najutjecajnijihsvjetskih novina, televizijskih i radijskih postaja.
Zajednički memorandumi u ime hrvatskih zajednica poslani su vladama država, ministarstvima vanjskih poslova, održani su sastanci na kojima su hrvatski predstavnici ustrajali da vlade zemalja u kojima žive prekinu diplomatske odnose s Jugoslavijom, ili barem uvedu ekonomske sankcije i obustave svaku pomoć.
Svojom aktivnošću, Hrvati u svijetu pridonijeli su da nekoliko mjeseci održe zanimanje svjetske javnosti za događaje u Hrvatskoj. Tako je, među ostalim, poznata svjetska organizacija za ljudska prava Amnesty International, zahvaljujući i uspješnom lobiranju Hrvata u svijetu, posvetila specijalno izdanje kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Taj »Izvještaj o Jugoslaviji« imao je velikog odjeka u svijetu, jer je pridonio da se slika i imidž o Jugoslaviji kao zemlji gdje vlada socijalizam s ljudskim licem umnogome promijeni.
Jedna od najspektakularnijih akcija pripadnika hrvatske političke emigracije je svakako otvaranje Hrvatskog poslanstva u Canberri, glavnom gradu Australije. Ta genijalna ideja Marija Dešpoje, odnosno Hrvata iz Australian Capital Territorija u početku, što je zanimljivo istaknuti, nije imala neku naročitu podršku ili pomoć australskih Hrvata.
Hrvatsko poslanstvo osnovano je 29. studenoga 1977. godine kako bi upoznalo australsku javnost, a kasnije i svjetsku javnost, o volji i odlučnosti hrvatskog naroda da ostvari svoju vlastitu demokratsku i slobodnu državu, te da jugoslavenska ambasada ne može predstavljati i zastupati interese Hrvata u Australiji.
Imajući u vidu da je Canberra glavni grad Australije, Hrvati su iznajmili zgradu u diplomatskoj četvrti grada i stavili natpis Hrvatsko poslanstvo i istaknuli hrvatski barjak. Djelatnicima poslanstva imenovani su Mario Dešpoja i Dinka Sidić, kao tajnica.
Reakcija službene jugoslavenske vlade bila je nevjerojatna i iznad svih očekivanja. Balkansko nediplomatsko ponašanje i pritisak jugoslavenskog ambasadra i Jugoslavije na Australiju da zatvori Hrvatsko poslanstvo, izazvali su veliku reakciju ne samo među Hrvatima u Australiji nego i kod službene australske vlasti.
Takvim je ponašanjem jugoslavenske vlasti Hrvatsko poslanstvo preko noći postalo simbolom hrvatske borbe za nezavisnost, i podrška i pomoć počeli su stizati sa svih strana hrvatske zajednice u Australiji, pa čak i dalje od toga. Gotovo pune tri godine Hrvatsko poslanstvo okupiralo je australsku javnost, a putem diplomatskih predstavništava, čitav svijet.
Napokon, savezni je parlament Australije bio primoran izglasati poseban zakon kojim je ukinuto Hrvatsko poslanstvo. Njegovim zatvaranjem završen je jedan projekt koji je imao fantastični propagandni učinak, kakav njegovi osnivači nisu mogli zamisliti niti u snu.
Da bi omasovili i privukli nove članove ili simpatizere svojim strankama, hrvatske političke stranke bile su te koje su u većini hrvatskih zajednica izravno ili neizravno osnivale nogometne klubove ili folklorne skupine.
Nepotrebno je dokazivati koliko su nogometni klubovi koji su većinom nosili ime Croatia, Hrvat ili slično učinili na promicanju hrvatskog imena u svijetu. HOP, HSS, HN Otpor, odnosno njihovi članovi, bili su osnivači nogometnih klubova širom svijeta. Na sastanku 1988. u Zagrebu predstavnika nogometnih klubova Croatia koji postoje u svijetu okupilo se 150 delegata.
S vremenom su čelnici hrvatskih političkih stanaka shvatili da integriranjem i članstvom u različitim organizacijama, u strankama u sredinama u kojima su živjeli, kao i u različite međunarodne organizacije, donosi veće rezultate i uspjehe u promicanju ideje hrvatske borbe za neovisnost nego zatvaranjem i djelovanjem u getu hrvatskih zajednica.
Višegodišnje stečeno iskustvo u organiziranju i sudjelovanju u različitim međunarodnim skupovima, lobiranjem utjecajnih političara, urednika novina, televizijskih i radijskih postaja i drugih relevantnih čimbnika moći u zapadnodemokratskom svijetu, došlo je do izražaja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku , na početku devedesetih godina.
Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje.
U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 13. rujna 2004.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
